1. Dio

Priča kako su

Proročanstva, Vizije, Događaji i Snovi

počeli sa Raymondom Aguilerom.

(Zapisano po mojim snimljenim dnevnicima sa kazeta. Skoro sasvim zapisano riječ po riječ kako je zabilježeno. Kazeta je snimala dva mjeseca nakon prvog događaja i vizije, i nije još završila tri godina kasnije. Imena nekih ljudi su promijenjena.) Zaštićeno autorskim pravom 1990-1998 Raymond Aguilera


Travanj 1990:

Dakle, ne znam gdje početi moju priču, jer je tako duga. Pa tako, početi ću sa noći prije prvog pojavljivanja Duha Svetog. Bila je večer u srijedu. Otišao sam na crkvenu službu i tijekom te službe, pristupio sam veoma bliskoj prijateljici i tražio je da se moli sa mnom, jer smo imali problema. Kad sam joj pristupio, zapamtio sam njezin strah kad je pristala moliti se. Oba dvoje smo bili napeti, zato što smo imali problema koji su se odnosili jedan drugoga. Znao sam da se ona brine za mene, i ona je postala meni veoma osobita.

Dok smo se molili, osjetio sam njezin strah.. Mogao sam raspoznati njezinu želju da ta molitva bude što prije gotova, ali sam ja prisiljavao (molitvu). Pošto me je pitala da li smo se molili za sve moje potrebe, brzo sam joj odgovorio "Ne."  Tako smo molili još malo i razmijenjivali komentare osjećaja koje smo imali jedan za drugoga. Bio sam svjestan njezinih vrlo osobnih problema zlostavljanja, koje je doživjela u njezinoj prošlosti, i koji su ju učinili dosta teškom vezati se za ikoga suprotnog spola.

Spominjala mi je, nekoliko puta, da se brine, ali se pokušavala nositi s njezinim problemom. Pa tako, zbog te sve napetosti, izgubila je kontrolu. Počela je graditi taj zid oko sebe, i bilo je joj je jako teško povezati se s nekim ili samo razgovarati. Osjećao sam njezinu napetost, i tjeskobu. Još i sad mogu vizualizirati njezinu nervozu. Nije htjela sjesti do mene jer je zbog toga bila nervozna, ali je sjela ipak. Ta napetost, strah, tjeskoba, i ljutnja nije bila usmjerena prema meni, nego je bila usmjerena prema njoj. Mogao sam vidjeti da je vodila unutrašnju bitku i to me povrijedilo. To me povrijedilo strašno, ali nije bilo ništa što sam mogao učiniti, i moja prisutnost je to još pogoršavala, i patio sam u sebi jer nisam znao što napraviti.

Tu je bila žena za koju vjerujem da se stvarno brinula za mene a nisam mogao doprijeti do nje. Do tad svi su već otišli sa službe a mi smo još bili tamo i pokušavali komunicirati. Mogao sam primjetiti da je htjela da se ovaj sastanak završi, jer ona i ja smo patili za vrijeme njega. Kad je završio, ona je bila potpuna ruševina. Mislim, njezine ruke su bile potpuno znojne i drhtala je. Samo je htjela da ta molitva bude gotova, i htjela je da ja odem tako da može i ona, ali tada, nije se mogla pomaknuti, zbog tjeskobe. Tako, ja sam se ustao i otišao, a ona je pošla razgovarati sa pastorom. Mogao sam vidjeti njezinu nervozu po tome kako se nosila sa sobom. Pošao sam razgovarati sa članom crkve, a poslije otišao na parkiralište.

Dok sam odlazio vidio sam ju kako je izlazila iz Crkve sa dvojicom ostalih. Razgovarala je i pokušavala se ponašati normalno, ali sam mogao vidjeti da je bila još jako nervozna. Gledao sam je dok sam se polagano vozio dalje. Patio sam iznutra dok sam je gledao tamo kako dršće. Ono što mi je bilo dosta nevjerojatno je to da nismo se svađali niti prepirali. Samo smo razgovarali o sitnim stvarima, ništa o nečemu jako značajnom. Vozio sam se do doma i uistinu se osjećao loše. Taj naš sastanak je bio tako bolan.

Pa tako, sljedeće jutro sam odlučio posvetiti moje jutarnje molitve njoj. To je sve što sam mogao učiniti, jer nisam mogao doprijeti do nje razgovorom. Rekla je da se ne može zagrliti niti može dodirnuti zbog svoje prošlosti. Bila je potpuno izvan kontrole a tako nije bilo prije. Dakle, da nastavim sa pričom. Oko mjesec dana prije te molitve sa njom igrao sam ovu igru sa Biblijom. Ako sam imao problem ili pitanje samo sam otvorio moju Bibliju bez gledanja i pogledao da li će mi Gospodin dati odgovor. Ako se točno sjećam, samo sam koristio Novi Zavjet. Bio sam prilično uspješan u prošlosti po dobivanju odgovora.

Najčešće, otvorio sam Bibliju i pogledao prvo poglavlje na stranici za koju mi je oko zapelo. Prolazio sam prstima po rubu stranica Biblije i otvorio je. Zaustavili su se na Ivanovom Evanđelju, jedanaestom poglavlju, u pogledu Lazarove smrti. Pročitao sam poglavlje od početka do kraja. Bilo je devet sati, četvrtak ujutro, dan poslije molitve sa mojom posebnom prijateljicom.

Pogledao sam kako je Sveto Pismo odgovaralo i kako se je odnosilo na nju. Dao sam joj Pismo prije preko telefona ili sam joj ostavio na njezinoj telefonskoj sekretarici. Ponekad bi mi rekla da se Pismo odnosilo. Pa možda sam naišao na nešto ovdje. Dok sam čitao poglavlje, prošao sam stih četrdeset-četiri (gdje Krist govori) i nastavio, ali nešto mi je govorilo da sam pročitao predaleko. Stvarno nisam to razumio, ali samo sam osjetio da sam pročitao predaleko. Tako da sam se vratio natrag i zaustavio se na stihu četrdeset-četiri. To je bio zadnji stih koji je Krist izgovorio o Lazarovom dizanju iz mrtvih.

Sa kazetnog Dnevnika kako je zabilježeno:

Moje usne su suhe i znojio sam se cijelu noć a čini se da je tako svaku noć. Probudim se ujutro u hladnom znoju sa suhim ustima. Ponekad ne mogu zapamtiti riječi koje ću reći jer Sotona napada moj um, ali nastaviti ću i ići koliko god mogu, i ispričati potanko koliko god se sjećam, i po redu kojim se sjećam. Jer znam da Sotona me napadne kada ponavljam ovu priču. Proživio sam ove događaje mnogo puta, ali još uvijek on napada moj um. On učini da je moj um potpuno prazan događaja netom prije ih se sjetim. 

Ne razumijem zašto se to događa jer sam proživio to tako puno puta, ali moj um samo postane prazan i znam da je Sotona uzrok. Ponekad me napada sa tjeskobom, drhtim i znojim se u strahu. Počinjem misliti zle misli, ali pokušati ću vam reći koliko god mogu i koliko god temeljito mogu. Molio sam da Duh Sveti mi pomogne pri ovome procesu. Baš sada, dok vam govorim ovo osjećam...prisutnost Sotone. Osjećam se nervozno i tresem se, ali nastaviti ću opisivati ove važne događaje.

Moj um je baš postao prazan, ne sjećam se gdje sam stao...Gospodine Isuse u ime Krista. Pomozi Mi! Pomozi mi da nastavim. Rekao sam ti, da ću napraviti to, zato mi pomogni da učinim to. Molim Te pomogni mi sa mojim sjećanjem. Ne sjećam se gdje sam stao. U ime Oca, Sina, i Duha Svetog. Gospodine Isuse zaštiti me. U ime Krista odlazi odavdje Sotono. I mislim to! U ime Oca, i Sina, i Duha Svetog. U ime Oca, i Sina, i Duha Svetog. Sotono odlazi odavdje! Gospodine Isuse, Gospodine Isuse pomogni mi upravo sada! Molim Te, ja te tražim.

O moj Bože. Tako sam žedan. Ja sam...tako žedan. Mora biti tri ili četiri sata ujutro. Srijeda, 28. srpnja, 1990, vjerujem, jer 26. srpnja je bio u ponedjeljak. Ne znam, jer toliko stvari mi se dogodilo i desilo da ne mogu pratiti vrijeme nakon ovih događaja. Vrijeme izgleda meni nema značenja u oba i duhovnom i fizičkom svijetu u posljednje vrijeme.

Moj um je još prazan i moje usne su još suhe. Suze su u mojim očima. Vidim sunce kako se uzdiže kroz moj prozor i kroz drveće u mojem stražnjem dvorištu. Još je mrak vani, mogu ga vidjeti kako se pojavljuje. Ne mogu to shvatiti. Uvijek sam mogao ponoviti ovu priču od vremena do vremena kada mi je um postao prazan, vratilo mi se za par sekundi do minute, ali čovječe, ovaj put...

Čovječe! Kako su mi usta suha. Čini mi se da dođem do točke u sjećanju, ali tada moj um postane potpuno prazan bilo čega s obzirom na ovu priču. I ja mislim prazan, skoro totalna amnezija. Prisutnost nečastivog je jaka noćas. "U ime Krista, Gospodine Isuse zaštiti me! Postavi Kupolu zaštite oko mog kreveta kao što si učinio ono jutro." Odlično, sjećam se sada. "Hvala ti Gospodine."

Nazad na Priču:

Pročitao sam stihove iz Biblije, potom me nešto pogodilo da je to bilo važno. Ne mogu objasniti zašto ni kako. Mogao bi reći osjećaj, ali stvarno ne mogu objasniti riječima. Ponekad je teško objasniti riječima što vidim, možda zato što moj vokabular nije dovoljno velik, ali ono što doživim ponekad je neobjašnjivo u živo i jako teško opisati, jer su stvarno super. Želio bih ispričati kako vidim Boje, Moć i Snage od Boga i Sotone oboje.

Ali kad sam pročitao biblijske stihove, u poglavlju jedanaest Ivanovog Evanđelja, bio sam prisiljen nazvati ju. Znao sam da je na poslu, jer je bilo devet sati u četvrtak ujutro kad se ovaj događaj dogodio. Osjećao sam se kao budala, ali sam joj htio pomoći. Ali sam joj rekao da ću se držati podalje zbog napetosti. Taj osjećaj je bio jak, kao, "Ray, zašto joj ne daš informaciju, nazovi je, daj joj poglavlje i stihove? Možda ćeš učiniti nešto dobro za nju...valjda." Tako sam razmislio i rekao, "Ok", sebi. Što bi se moglo loše dogoditi dajući joj poglavlje i stihove. Nazvao sam je, iako ta cijela stvar nije mi imala smisla. Uostalom, bila je na poslu u devet ujutro pa sam je nazvao doma.

Njezina telefonska sekretarica se uključila, i ja sam rekao, "Ray je, pročitaj jedanaesto poglavlje i stihove jedan do četrdeset-četiri Ivanovog Evanđelja." i poklopio sam. Zatim sam rekao sam sebi, "To je bilo čudno od mene, vidjet ćemo što će izići iz ovoga." Kad sam počeo čitati ponovno, osjetio sam tu Prisutnost, ne znam kako da objasnim, ali štogod to bilo, imao sam snažan osjećaj da ju ponovno nazovem. Ne znam zasigurno što je to bilo, ali sam osjetio da je izvanredno važno uvjeriti se da je dobila točno poglavlje i stihove. 

Ne mogu objasniti taj osjećaj. Samo me je obuzeo od niotkuda. "Ne", rekao sam sam sebi, "Ovo je glupo. Upravo sam ostavio poruku prije par minuta. Stvarno će misliti da sam lud." Ali osjećaj je bio tako specifičan, i kad sam već riskirao tako daleko, rekao sam, "Zašto ne", tako da sam je nazvao opet i ostavio ovu poruku na njezinoj telefonskoj sekretarici, "Ne sjećam se da li sam ti dao točno poglavlje i stihove, ali budi sigurna da pročitaš jedanaesto poglavlje i stihove jedan do četrdeset-četiri u Ivanovom Evanđelju, važno je." Ne znam zašto sam naglasio da je važno, ali naglasio jesam.

Budući da je ova cijela stvar bila čudna i uopće nije bilo slično meni, rekao sam sam sebi, "Bolje da pročitam to još jedanput." Tako, kad sam počeo čitati Ivanovo Evanđelje, jedanaesto poglavlje, stih jedan do četrdeset-četiri, mora da sam pročitao prva dva ili tri stiha, i tada, moj Bože, osjetio sam taj osjećaj. Ležao sam na krevetu na leđima i osjetio sam tu vrućinu. Ta vrućina prošla je kroz moje srce, dolje kroz moje noge, i van kroz moje ruke. Toplina je bila nevjerojatna. 

I počeo sam plakati. Počeo sam plakati! (Moram izjaviti ovdje da dijelovi ovog odlomka će zvučati drugačije jer, samo pokušavajući da kazetno zabilježim ovaj događaj, počeo sam plakati ponovno nekontrolirano.) Počeo sam plakati!!...Plačem...i ne mogu prestati!...Ne mogu prestati plakati da shvatim što se događa...Ja...Osjetio sam...Vidio sam.

Vidio sam tu sferu, ili Kupolu neke vrste koja je trenutno izašla od niotkuda. Mogao sam vidjeti kroz nju. Ta zaštitna Kupola je išla od podnožja do poglavlja kreveta dok sam ležao na leđima. Sve što mogu reći je da sam vidio kroz nju. Pokrila je cijeli bračni krevet. Moje tijelo je ušlo u fetalni položaj i počeo sam se preznojavati. Tada sam shvatio, to je bio Duh Sveti. Nevjerojatna Prisutnost je bila naprosto prejaka. Osjećao sam se tako dobro, i tako čudno, sve u isto vrijeme, i osjećao sam se tako živo...Sjećam se da sam razmišljao, što se to događa ovdje? Ovo je bilo potpuno novo...Moram prestati tu jer ne mogu baš govoriti sada budući da ponovno to proživljavam...

Ok, vratio sam se. Tijekom ove cijele stvari sve što sam mogao je plakati, ali tijekom tog plakanja vidio sam moju prijateljicu. Mogao sam je vidjeti, ili sam je osjetio, mislim valjda se može reći oboje, ne znam točno kako da objasnim to, ali moja duša je ušla u njeno tijelo ili tako nešto. Pretpostavljam, stvarno ne znam. Doživio sam osjećaje koje osjeća, što njezina duša osjeća...(izgubio sam kontrolu ovdje tijekom ovog dijela snimanja i počeo plakati.) O moj Bože tako je užasno...osjetio sam stravu..osjetio sam...agoniju...nekontroliranu bol. Osjetio sam sve loše osjećaje koje je osjećala...samo sam ih osjetio...samo sam ih osjetio...Moj Bože...Moj Bože da li je to što je osjećala...Pomozi joj! Pomozi joj! Moj Bože.

Tada sam vidio nju kako pokušava razgovarati sa mnom i nešto ju je uhvatilo za vrat. Zatim sam vidio nekog demona, ili nešto. Ne znam što je to bilo, i reklo je, "Uhvatio sam je i neću ju pustiti. Nije me briga što ćeš ćeš učiniti. Neću ju pustiti!" I tijekom ove vizije još uvijek sam plakao, plakao i plakao prema Gospodinu dok sam gledao to što se događa ispred mene na nekom drugom mjestu, ili svijetu. Demon je rekao, "Uhvatio sam je za vrat i imam je tamo gdje ju želim, i ona će ostati ovdje. Nije me briga što radiš, a ja ću je zadržati."

Zatim sljedeća vizija je bila vrtuljka, onakvog kakvog vidite na školskim igralištima. I taj demon, štogod to bilo, je vrtio i vrtio moju prjateljicu na tom vrtuljku, držeći je van ravnoteže. Nije mogla sići sa vrtuljka. Mogao sam je vidjeti kako pokušava, ali taj je demon počeo ga gurati brže i brže kako se micala prema rubu da skoči, tako da nije mogla skočiti, zbog straha i brzine vrtuljka. Mogao sam ju vidjeti kako se micala nazad do sredine vrtuljka dok je demon gurao vrtuljak sve brže i brže. Bilo mi je tako žao nje i osjećao sam se tako bespomoćno. Tada je slika prestala.

Sjećam se da je lice demona izgledalo kao Yodino iz Ratova Zvjezda. Njegovo lice je imalo glavu istog oblika kao Yoda sa njegovim zašiljenim ušima i malim nosom. Tada sam postao svjestan svog okruženja, postao sam svjestan sebe kako plačem kao beba, ne krokodilske suze, hoću reći..., plakao sam iz dubina mog srca, iz moje duše. Plakao sam kao trogodišnja beba koja je bila zviznuta i ostavljena krvariti. Moje plakanje je bilo potpuno izvan kontrole.

Tada se moje plakanje promjenilo u osjećaj ispunjenja, i osjetio sam mir i osjećao sam se pročišćeno. Znao sam da je to Duh Sveti, On je došao pokazati mi ovaj događaj i osloboditi me boli. Ovakve stvari se jednostavno ne događaju meni, jer sam ja tip osobe kojoj mora sve biti kao dva plus dva su četiri.

Sjećam se kad bi išao na te sastanke kršćanske družine. Ja bi uvijek bio onaj koji pozadi sobe gleda te ljude kako govore u jezicima i govorio sebi, "Pogledaj te ljude kako rade budale od sebe." Jer većina njih uopće nije bila iskrena. Samo su stvarali galamu i željeli biti slušani. Moja sestra i ja smo stalno običavali razgovarati o njima. Dosta smo osuđivali, jer su folirantski izgledali, i znao sam da su foliranti jer su tamo bili određeni pojednici koji su uvijek imali nešto za reći, ili su vidjeli nešto što nije imalo smisla.

Čak i danas mogu još vidjeti, i reći, neki ljudi samo žele biti slušani, žele pažnju i žele izgledati kao Kršćani. U biti, sjedio sam pozadi i gledao i promatrao, a sada ovdje, nešto se događalo meni. Moja dva plus dva nisu više bila četiri. Uvijek sam bio Kršćanin, barem većinu mog života. Vjerujem u Boga, Oca, Duha Svetog, i Sina, Isusa Krista. Sada kad razmislim o tome, imao sam jedan ili dva neobična događaja u prošlosti, ali ne kao ovaj. Moje Kršćanstvo je bilo izvan kontrole.

Ponekad kažem sam sebi, "Ležao sam na krevetu promatrajući Kupolu iznad mog kreveta, doživljavajući Prisutnost Duha Svetog i osjećajući se dobro iznutra, ali jedini način na koji sam mogao izraziti to, je bio ubijanjem od plača. "Da, Ray, ti si normalan." Taj doživljaj je bio tako odličan, riječi ne mogu niti blizu objasniti to. Riječi su beznačajne za ono što pokušavam pokušavam reći ili objasniti. Moje zemaljsko tijelo, i moj um je mislio, "Ray, ti se gubiš, gubiš kontrolu." "Nešto se događa ovdje, i nije dobro. Ti ludiš, prije nekoliko minuta bio si dobro. Trgni se i obrati pažnju. Kontroliraj se." Ali sve što sam mogao je plakati.

Pokušavao sam se kontrolirati kroz neke dijelove toga, jer je trajalo, pretpostavljam, pola sata do četrdesetpet minuta. Moje tijelo se znojilo, u fetalnoj poziciji. Osjetio sam Moć, Slavu Duha Svetog i nije htjelo prestati. Tako napokon, duboko sam udahnuo i sabrao se i rekao, "Ovo mora završiti." Tako da sam ustao iz kreveta i otišao u toalet, imao sam malu vrtoglavicu. Kao da sam pio ili tako nešto. Umio sam se i popeo se natrag u krevet. Rekao sam si, "Ray, ti se gubiš, nešto se drugo događa ovdje. Samo to...", ali sam znao u svom srcu da je to bio Duh Sveti, i...(Čovječe, kako su moja usta i usne suhe)

Rekao sam sebi, "Obuci se i pojedi nešto." (Proteklih par mjeseci, jeo sam kuharske salate u Jack-in-the-Boxu, i gubio sam kile i osjećao sam se dobro.) Tako da sam rekao, "Počni si dan, moraš se sabrati." Tako da sam se obukao, uskočio u auto, i vozio se dolje od kuće do ulice, malo protresen. Sjećam se da sam skrenuo lijevo u La Palomu, strmu brdsku ulicu, i kad sam došao otprilike do tri-četvrtine podnožja brda Prisutnost Duha Svetog opet me pogodila.

O, moja duša...znate, kada želite plakati, i imate knedlu u grlu, i ne možete ju objasniti. Dobite oklijevanje, drhtavicu, i osjećaj u vašoj utrobi. Pokušavate to kontrolirati, ali ne možete. Tada ta knedla nestane iz vašeg grla, i čovječe, onda sam opet počeo plakati. Počeo sam tresti glavom i govoriti, "Što se događa ovdje, što se događa?" Ovo nije normalno. Ovo nisam ja, gubim se. Govorio sam, "Ray uhvati kontrolu, uhvati kontrolu." "Što se događa ovdje?"

Govorim si te stvari, ili možda više, dok sam vozio dolje do podnožja brda. Sjedio sam u autu i razmišljao, "Moraš razgovarati sa nekim o ovom." "Morati ćeš reći nekome, ja sam bez kontrole." Išao sam do restorana plačući kao malo dijete. Tako da sam obrisao suze iz očiju u podnožju ulice ispred znaka stop, govoreći si, "Što ću učiniti?" Tako da sam duboko udahnuo i pokušao se kontrolirati.

Dok sam se vozio na parkiralište Jack-in-the-Boxa, vidio sam auto stare prijateljice. Nisam je vidio godinama, ali sam znao koju vrstu auta vozi. Rekao sam, "Ovo je smiješno, baš sam si rekao da sam trebao s nekim razgovarati." Moja prijateljica je udana i ima nekoliko djece. Ona je bila osoba koja me vratila u Katoličku Crkvu, prije dvadeset ili tako nešto godina.

Izašao sam iz auta i ušao, kontrolirano koliko god sam mogao, u restoran, i vidio sam njezina leđa, sjedila je sama u separeu. Nije se činilo da je bilo tko drugi tamo, tako da sam otišao do nje i pitao, "Sherill jesi li sama?"

Pogledala me i rekla, "Da,"

"Da li imaš minutu da razgovaramo?", rekao sam.

"Imam samo par minuta jer moram ići na posao," rekla je. Tada me pogledala ravno u lice i rekla, "Ray, izgledaš kao da si vidio duha."

"Mislim da jesam," rekao sam. Tako, otišao sam i naručio moju hranu, i vratio se do stola i podijelio moj doživljaj sa njom.

Poznavao sam je godinama i razvio dobro prijateljstvo kroz tri godine, prije nego što se udala. Običavali smo ići u crkvu zajedno dugo vremena. Dobro smo poznavali jedan drugoga, i znali smo oboje gdje smo stajali u našoj vjeri. Rekao sam joj da sam bez kontrole otkad se to dogodilo jutros, i da trebam nekoga za razgovor.

Rekla je, "Znaš, svako jutro jedem u Carl's Jr. u Pinoli, ali zbog nekog razloga došla sam ovdje, nikad nisam učinila tako nešto."

Rekao sam, "Možda je to zato što sam trebao s nekim razgovarati," i samo smo piljili jedan u drugoga.

Tada nakon što smo malo razgovarali vratila mi se moja samokontrola, i nastavili smo razgovarati o starim vremenima i obiteljima jednog i drugog. Tada je otišla na posao a ja sam otišao doma. Kada sam došao doma, moja sestra je bila tamo i čistila moju kuću jer smo pozvali par prijatelja te večeri, i moj sin joj je pomagao.

Dok sam hodao uz stube i u kuhinju vidio sam je kako čisti kuhinjski šank. Namještaj je bio na sve strane. Našao sam stolac i sjeo.

Rekao sam, "Cristina, nešto mi se dogodilo jutros."

Pogledala je ravno u mene i rekla šaljivo, "Jesi li vidio duhove i vizije?"

Mi smo se uvijek šalili na račun ljudi sa vizijama. Pretpostavljam da smo se ponašali nekršćanski, i uvijek smo osuđivali. Naprosto nismo vjerovali u stvari takve vrste. Ne znam, ali kada je to rekla, osjetio sam kao da me ubola nožem u srce, i počeo sam plakati. Bio sam bez kontrole, mislim, stvarno sam počeo intenzivno plakati. Mogao sam osjetiti kako moja duša plače u boli zbog toga što je bila rekla i to me povrijedilo. Moj sin je izašao iz spavaće sobe sa pogledom koji je govorio, "Što je sa Tatom?"

Rekao sam joj, "Ne znam što se događa. Ja samo....znaš."

Tada je došla i zagrlila me, i počeli smo moliti. Dobar je bio osjećaj moliti se, ali sam još uvijek bio opet bez kontrole. Moj sin me pogledao sa tim očima koje su govorile, "Tata je poludio." Pretpostavljam da je to bilo oko sat i pol nakon mog prvog pravog iskustva sa Duhom Svetim. Tako u tom pogledu je, i na takav način...moj prvi dan i večer završila sa Prisutnosti Duha Svetog.

Drugi posjet Duha Svetog:

Govoriti ću vam o nekoliko ostalih događaja ali ne znam je li poredak točan. Tako da redoslijed možda neće biti točan ali reći ću vam što je moguće točnije. Oni se zbivaju do sada već preko dva mjeseca.

Par dana poslije prvog događaja, nazvao sam moju prijateljicu koja se zove Alice. Alice je običavala ići u Four Square Crkvu u koju sam ja išao, ali je prestala ići tamo jer joj nisu pomogli. Imala je svađu sa Four Square Crkvom. Tako da je počela pohađati mormonsku Crkvu. To me šaljivo zateklo, jer prije nego što je počela pohađati Four Square crkvu bila je katolik.

To daje kratku povijest Alice, ona je bila veoma karizmatični Kršćanin. Dakle, nazvao sam Alice i rekao joj što se dogodilo. Govorio sam joj da ne razumijem sve te stvari, i da nisam znao zašto se to dogodilo i da me to dosta zbunjuje.

Alice je rekla, "Duh Sveti se pojavio zato jer si molio za nekoga drugog a nisi molio za sebe, a Duh Sveti voli to." Rekla je, "Trebaš se osjećati počašćeno. Željela bih da se nešto takvo dogodi meni."

Rekao sam, "Nisam se osjećao počašćeno ni posebno. Samo sam osjetio potrebu za plakanjem."

Ona je rekla, "Ako se to dogodi opet, pitaj Duha Svetog, Zašto? Duh Sveti će ti reći ili bi mogao moliti za odgovor."

Pa tako sam rekao, "Ok."

Tako, te iste večeri, ne sjećam se da li sam molio za odgovor ili ne; Baš se ne sjećam sada, uostalom, u mojem snu... Jednostavno ne mogu objasniti fenomenalnosti što se dogodila: Spavao sam kad je Prisutnost Duha Svetog došla po drugi put. Osjetio sam Njegovu Prisutnost, i samo je napunila moju spavaću sobu. Bilo je neopisivo, budući da Me probudio sa tom Moćnom Silom. Napunio je cijelu sobu i u trenu je ponovno moje tijelo ušlo u fetalni položaj, i počeo sam se tresti. Znao sam da je Duh Sveti jer sam osjetio i počeo plakati. Mislim, plakao sam opet i glasno, ali ovog puta Prisutnost Duha Svetog je bila jača nego prvi put. Mislim ovo je bilo snažno. Mislio sam da je prvi put bilo snažno, ali ovaj put je bilo nevjerojatno.

Prvi put je bilo neka vrsta osjećaja sa vizijama, ali ovaj put je bilo komunikacije, ne u smislu izgovorene riječi, nego um sa umom, ili, Duh sa duhom. To je bila razmjena misli. Nisam govorio riječi sa mojim usnama. Bio je nekakav razgovor u slikama. Duh Sveti mi nije rekao, pokazao mi je u mojem umu razloge zašto mi se On pojavio. Samo sam plakao najveći dio događaja.

Pokušajte ovo razumjeti, plakao sam, plakao GLASNO, ali moj um je bio miran i komunicirao sa Duhom Svetim i kontrolirao sam svoj duh, ili kako god želite to zvati. Ali moje fizičko tijelo, sve što je moglo je plakati, i mislim PLAKATI! Ne mislim krokodilske suze. Tijelo mi se počelo preznojavati u fetalnom položaju. Ne znam da li je taj fetalni položaj bio za zaštitu, kao u maternici, ili za rast, ali sam znao da je Duh Sveti u mojoj sobi i sjetio sam se što je Alice bila rekla, "Pitaj zašto?"

Tijekom ovog doživljaja plakanja ohrabrio sam se pitati, "Zašto ja? Što se događa?" Osjećam se kao da silazim s uma."

I Duh Sveti mi je rekao, "Ray, mi smo ponosni na tebe. Bio si dobar, nemoj dati da zbog svoje prijateljice izgubiš ravnotežu." i Duh Sveti me je umirio.

Rekao sam, "Zašto?, Što se događa?"

I Duh Sveti je rekao, "Pojavio sam se jer si napravio tri stvari."

Rekao sam, "Tri stvari, što sam učinio?"

Možda sam dobivao više pouzdanja, jer sam se osjećao zaštićeno i sigurno, kao kad razgovaram sa dobrim prijateljem. Ili možda zato jer mi je Duh Sveti privukao pažnju sa Svojom Slavom, ali još uvijek sam plakao GLASNO.

Duh Sveti mi je pokazao slike u mom umu iz listopada, 1989, vikend prije kalifornijskog potresa. Oko dvadeset samaca je otišlo do Yosemite (nacionalni park) na kršćanski odmor. Većina nas je otišla na uzbrdno pješačenje do tog vodopada do kojeg se išlo dvije do tri milje oštrom stazom. Na putu prema gore tom stazom bio je taj mladić oko dvadeset-osam godina star. Imao je naprtnjaču sa osmo ili devetomjesečnom bebom unutra, i slatku malu curicu koja je hodala kraj njega, mislim da je imala tri ili četiri godine.

Tako da je naša grupa hodala oko njega jer je on blokirao stazu i hodao sporo i sigurno zbog tih oštrih kamenja posvuda po stazi. Staza nije baš bila određena, ali postojala je staza. Pa tako, svi smo hodali gore po stazi do vrha da vidimo vodopad. Ostali smo na vrhu vodopada oko pola sata te tada smo nastavili prema dolje po stazi.

Jasno sam vidio u mojem umu, kao da sam bio tamo. Ponovno sam to sve proživljavao. Dakle, oko četvrt milje od brdskog vrha taj mladić je sjedio na jednoj stijeni. Taj ubogi dečko strašno se znojio kao da se otuširao sa odjećom na sebi. Čak je izgledao kao da mu se vrti. Njegovo trogodišnje dijete je sastrane gledalo preko grebena i još uvijek je imao bebu u naprtnjači. Taj tip je bio potpuno iscrpljen i nije bilo šanse na svijetu da je mogao ići dalje.

Tada, kada je naša kršćanska grupa prošla okolo njega i nastavila, nešto me učinilo da stanem i pogledam nazad. Mogao sam vidjeti da je taj tip bio u nevolji i stvarno nisam znao što napraviti, dok sam gledao u njega. Ali sam osjetio tu oštru bol iznutra, i znao sam da ga nisam mogao ostaviti tamo.

Prikupio sam hrabrost i otišao do njega i rekao, "Mogu li ti pomoći?"

Pogledao me je, njegovo cijelo lice je bilo znojno. Bilo je mnogo ljudi koji su prolazili oko njega i pretpostavljam da je osjetio prijetnju svojoj muškosti. Znao je da je zaglavljen na tom brdu sa njegova dva djeteta. Dosegnuo je tu točku u svojoj glavi kad je shvatio da je učinio glupu stvar.

Mogao sam vidjeti kako me pogledava gore-dolje, jer sam bio stranac. Tada se pokazao njegov ponos i rekao je, "Ne, ok sam. Samo ne idem gore do vodopada, naprosto je prevruće i sparno.

Rekao sam, "Pa ako idete prema dolje dopustite mi da vam pomognem sa djecom."

Pogledao me gore-dolje opet i rekao, "Ne, u redu je."

A ja sam rekao, "Nije problem."

Zastao je na sekundu i rekao, "Pa, ajde dobro."

Tako je on ustao, i ja sam svezao svoju košulju oko svog pasa, zato jer je bilo jako vruće tog dana i nisam ga htio nositi, posegnuo sam i uhvatio djevojčicu za ruku. On je sporo ustajao i uhvatio drugu ruku njegove djevojčice, ali je još uvijek imao drugo dijete u njegovoj naprtnjači.

Tako smo krenuli niz stazu. Dok smo hodali rekao sam mu da sam ja ovdje sa nekolicinom kršćanskih samaca na odmoru. Tada mi je počeo govoriti o tome što radi za život i razgovarali smo o religiji, i takvim sličnim stvarima. Samo smo časkali ali je to učinilo lakšim dugi put nazad do dolje. Kada smo stigli do podnožja brda upoznao me sa njegovom ženom i njezinom obitelji. Bilo nam je potrebno neko vrijeme da se spustimo jer smo hodali puževim tempom.

Ali sam proživio cijeli događaj opet. Tada je Duh Sveti rekao, "To je bila prva stvar koju si napravio." I plakao sam...i plakao...Nisam mogao vjerovati što se događa ovdje. Tako da sam samo plakao...

Sljedeća stvar koju mi je Duh Sveti pokazao je bila Mary. Ona je žena koja ide u moju crkvu. U invalidskim kolicima je. Ne znam što nije u redu s njom, ali uvijek ima prekrižene ruke preko njezinih prsa. Pretpostavljam da su joj se mišići napeli i isto tako njezine ruke. Također se muči govoriti. Živi u oporavilištu i netko iz crkve ju uvijek pokupi za crkvu svake nedjelje.

Te konkretne nedjelje, Roland, moj prijatelj, odvezao ju je u crkvu. Razgovarali smo izvan crkve, i ako se točno sjećam, počeo sam mu pomagati da ju izvuče van iz njegovog auta. Te konkretne nedjelje je bio poseban muzički koncert nekih kršćanskih pjevajućih djevojaka sa područja Los Angelesa, i Mary je htjela sjesti u prvi red. Roland me pozvao da sjednem sa njim. (Čovječe, kako su mi suha usta) Tako da smo ju odvezli do prvog reda crkve ali je bilo samo jedno mjesto za Rolanda. Tako da je jedino drugo slobodno mjesto bilo iza Mary, ali s njene lijeve strane.

Crkvena služba i pjevanje je počelo. Zbog nekog razloga Mary mi je zapela za oko. Nikad je nisam zapravo prije promatrao, ali tijekom pjevanja mogao sam vidjeti kako se sjajila. Osjetio sam Božju Prisutnost posvuda na njoj. Ne mogu objasniti to, ali gledajući nju ona me je tako ganula. Božja Prisutnost je bila posvuda po njezinom licu i očima, i samo je zračila, sjedeći u invalidskim kolicima. Činila se da upija svo pjevanje. Zbog nekog razloga nisam se mogao suzdržati da ju ne gledam dok sam ju promatrao i sam slušao pjesme. Bila je tako usklađena s pjevanjem na toj crkvenoj službi.

Sad, u toj posebnoj skupini pjevača su bile samo mlade djevojke, oko četrdeset njih. One su varirale po dobi od trinaest do osamnaest, sve su izgledale lijepo u njihovim odgovarajućim crvenim opravama. Mogli ste vidjeti da su sve bile u cvijetu mladosti i imale cijele živote pred sobom. Sve su bile poredane uzduž zidnih rubova i preko prednjeg dijela crkve. Dakle, Mary je samo sjedila tamo i zračila. Pokušavao sam osjetiti što je osjećala u tim invalidskim kolicima.

Mary ima otprilike trideset godina. Shvaćam da je prije bila navijačica ili nešto takvo u mladosti prije nego što je udarena sa što god da ima. Tu je promatrala te mlade djevojke, trinaest do osamnaest godina stare, sjedeći u njezinom tijelu koje ne može ni pljeskati. Kao što sam rekao, samo sam sjedio tamo promatrajući je i ne obraćajući pažnju na ništa drugo. Moje su oči bile fiksirane samo u nju. Osjetio sam Prisutnost Duha Svetog kod nje, ali zapamtite, to je bilo prije nego sam imao uopće neku pravu predodžbu o Moćnoj Prisutnosti Duha Svetog.

Poslije službe, otišao sam do nje i dao sam joj veliki zagrljaj i poljubac i rekao sam joj da ju volim. Svi u toj crkvi se grle i većinu vremena su to folirantski zagrljaji. Tako u Kristu, dao sam joj veliki, veliki voljeni zagrljaj, i stisnuo sam je čvrsto. Ne mogu objasniti zašto sam to učinio. Samo sam učinio to.

Tada, poslije crkvene službe, neki neoženjeni prijatelji su otišli na zabavu na kojoj se otvaraju darovi za neke nedavno vjenčane prijatelje. Tog poslijepodneva, proveo sam dosta vremena sa Mary na toj zabavi. Samo se šaleći s njom, rekao bi joj da je divlja, jer je nosila taj šareni rupčić oko njezinog čela. Sjećam se, okrenula se, pogledala me koliko je najbolje mogla, i pokušala mi reći. Rekla je, "Ovo je najbolji dan koji sam imala u dugo, dugo vremena." To me učinilo da se osjećam dobro iznutra i od tog dana mi je postala posebna. Zatim smo ja i moja sestra otišli sa zabave. Tada me slika Mary napustila, i Duh Sveti mi je rekao, "To je bila druga stvar koju si učinio."

Zatim mi je treća stvar bila pokazana. Zbog nekog razloga treća stvar me u neku ruku zbunila, jer je to bila tako mala stvar, ali slika je počela. Bila je noć u Gatewayu, skupini kršćanskih samaca. Moja Sestra i ja smo išli zajedno te jedne večeri u ponedjeljak. Ona ne više odlazi često, ali te konkretne večeri u ponedjeljak je otišla samnom.

Došla im je pjevačica sa područja Los Angelesa. Pjevačica, pretpostavljam, se uputila gore prema sjeveru pokušavajući prodati njezine glazbene kazete na mini-koncertima u crkvama ili gdje god bi mogla pjevati. Podsjećala me na Mama Cass iz grupe Mama's and Papas. Bila je krupna i velika i nije izgledala vrlo dobro, a nije ni pjevala vrlo dobro isto tako. Pretpostavljam da ni drugi ljudi također nisu mislili da je vrlo dobra. Sjećam se da sam rekao svojoj sestri, "Nije jako dobra," ali je odpjevala tri do četiri pjesme.

Kada je završila sa pjevanjem imali su međustanku prije glavnog sastanka. Glasnogovornik sastanka rekao je da pjevačica prodaje njezine kazete pozadi sobe ako netko želi kupiti koju. Zatim je nastupila međustanka, pogledao sam oko sebe i nitko se nije pomaknuo. Svi su ostali sjediti i onda polako su se uputili prema vodi, kavi, kolačićima, i ostalim stvarima koje su bile nuđene, ali nitko nije otišao kupiti niti jednu glazbenu kazetu.

Imao sam dvadeset dolara u mom džepu za gorivo i to je bilo za to. Ne mogu objasniti što sam napravio. Samo sam... Vidio sam pjevačicu na pozornici... kako samo promatra... Ne znam... Ja sam kipar i umjetnik, Pa onda, otišao sam i kupio glupu kazetu.

I djevojka koja je prodavala me pitala, "Koju želite?"

Rekao sam, "Daj mi bilo koju."

Tako da sam joj dao moju novčanicu od dvadeset dolara i nije imala sitnog. Palo mi je na pamet da kupim dvije kazete, ali sam rekao sam sebi, "Nema šanse, trebam novac za gorivo." Tako da je pozvala tu pjevačicu preko stola, gledajući u njezino lice, mogao sam reći da se osjećala dobro zato što sam kupio glazbenu kazetu. Za to vrijeme moja sestra se vratila do našeg stola sa vodom i kolačićima.

Pogledala me, i rekla, "Kupio si kazetu."

"Aha," rekao sam.

Putem kući je rekla, "Zašto si kupio kazetu?"

Rekao sam, "Ne znam."

Moja sestra je rekla, "Nije bila jako dobra."

Rekao sam, "Aha znam, ali ja sam umjetnik, i znam kako bih se osjećao da imam izložbu, i da nitko ne kupi ništa. Sažalio sam se nad njom."

Moja sestra je krajnje oprezna sa svojim novcem i deset dolara za kazetu je bilo mnogo novaca za nju. Sve što mogu reći opet je da ne znam zašto sam to učinio, samo sam učinio to. 

Tada je slika prestala i Duh Sveti je rekao, "To je treća stvar koju si napravio." Ponekad me boli to kad govorim ove stvari, jer ponovno proživljavam događaje. Premda su bile dobre stvari koje sam učinio... i osjećao sam se dobro kad sam ih napravio. Naprosto sam ih napravio za tko zna zašto. Pustimo ih samo na miru, i krenimo dalje.

Uostalom, tijekom doživljaja tih događaja koje sam gledao u umu još uvijek sam plakao za vrijeme svih vizija. Zatim mi je Duh Sveti rekao, putem te komunikacije, da bi mogao imati sve što hoću.

Duh Sveti je rekao, "Dati ću ti sve što hoćeš." Bilo je predivno. Bilo je samo tako predivno čuti to.

Jer sam znao tko govori, i Duh Sveti je opet rekao, "Dati ću ti sve što hoćeš, bilo što." Rekao je, "Govorim ti istinu."

Naprosto sam znao da sam razuman, i da Duh Sveti će mi dati bilo što samo radi tih tri stvari. Ali cijela ta stvar naprosto nije mi imala smisla, jer moje tijelo nije moglo to prihvatiti. Činilo se nevjerojatno, nisam to rekao, ali to je ono što sam osjećao. Tako da sam samo počeo plakati, plakati, i plakati i naprosto sam plakao još malo. Osjećao sam se tako dobro iznutra, i nisam mogao to objasniti.

Samo sam plakao i plakao, ali tada, odjednom, moj um je počeo raditi kao super brzi stroj, i mislio sam trebam to i to: hoću da mi moj posao bude uspješan; hoću da mi se kuća završi. Sve te stvari su mi prolazile kroz glavu, i zbog nekog razloga, počeo sam plakati glasnije i glasnije i glasnije do točke kad nisam mogao uopće reći što sam htio ukoliko sam mogao.

Potom je nešto samo kliknulo i moj um je samo stao. Rekao sam, "Sve što hoću je biti s tobom," i plakao sam i plakao. Čovječe, samo sam plakao. Rekao sam, "Samo hoću biti s tobom." To je sve što sam rekao...(o kako su moja usta suha)

Tada je soba utihnula. Ne znam kako se to dogodilo? Kako je to Duh Sveti rekao...? Duh Sveti je rekao: da On želi čuti moju ispovijed, a ja sam još uvijek plakao, pokušavajući razmisliti što bi trebao ispovijediti. Pretpostavljam da sam se sjetio četiri ili pet stvari, te sam još plakao tijekom tog događaja. Moram to ponavljati jer je moje tijelo bilo u jednom svijetu, a moj um ili duh u drugom svijetu.

Dakle, sjetio sam se tih grešnih stvari, pretpostavljam, i počeo ih izgovarati ili misliti ih. Ali prije nego sam išta počeo, ne mogu objasniti što se dogodilo... Kako sam počeo misliti o njima, i izgovarati ih, bili su izbrisani iz mog uma, veoma čudan osjećaj. Ja...Kao da sam imao potpunu amneziju kako sam počeo govoriti sljedeći grijeh, te je bio izbrisan iz mog uma. Prošao sam preko svih njih, i do dandanas, ne znam što sam ispovijedio. No, samo sam ispovijedio sve i bio je to dobar osjećaj.

Sjećam se nakon što sam tako mnogo znojio u fetalnom položaju da su moja usta bila suha i morao sam otići dolje niz stepenice uzeti piće.

Tako, ispričao sam se da uzmem piće i rekao Duhu Svetom, "Moram otići dolje niz stepenice i uzeti piće, jer sam žedan. Stvarno, moje grlo je suho."

Rekao sam to, neznajući da li je prikladno otići, ali bio sam toliko dehidriran da moje tijelo nije moglo više izdržati.

Tako da sam se ustao i hodao dolje niz stepenice do hladnjaka. Uzeo sam piće, ali osjetio sam Prisutnost Duha Svetog kod mene istog trena kad je ušla u kuhinju. Ne mogu objasniti osjećaj. Netom sam znao da je Duh Sveti sišao samnom. Čak sam vidio moje vlastito lice u duhu koje je napravilo neobičan izraz. Ne znam kako, ali sam gledao moje vlastito lice u umu.

Sledio sam se, i rekao sam, "Jesi li tu?"

I Duh Sveti je rekao, "Da, Ja jesam."

Rekao sam, "Oh."

Tako, zatvorio sam vrata od hladnjaka i popio moje piće i osjećao sam se..., riječ nije čudna, osjećao sam se dobro, ali ta cijela stvar kako me Duh Sveti prati dolje niz stepenice je bila bizarna, i neobična za mene.

Dok sam išao gore po stepenicama, rekao sam, "Jesi li tu?"

I Duh Sveti je rekao, "Da, Ja jesam."

Popeo sam se natrag u krevet. Osjećao sam spokoj, mirnoću, i dobro. Rekao sam Duhu Svetom, "Znaš ovo je novo, ovo je neobično, ali ću učiniti što god mogu, što god tražiš. Samo mi nemoj dati više negoli mogu podnijeti," i Duh Sveti me je uvjerio. Ne znam, ali baš sam se osjećao dobro iznutra i uopće ne mogu to objasniti. Spavao sam uistinu dobro te noći.

Sljedeće večeri u srijedu, otišao sam na službu (misu) u Four Square crkvu, i postao sam nervozan. Osjećao sam tjeskobu, ošamućenost, i osjećao sam kako su mi koljena slaba. Poslije službe, namjeravao sam razgovarati sa mojom posebnom prijateljicom i vidjeti je li pročitala Jedanaesto Poglavlje Ivanovog Evanđelja. Vidio sam kako je ušla u crkvu, ali nešto je utjecalo na mene da ne razgovaram sa njom, i da se držim podalje od nje. Pa tako poslije službe, praktično sam otrčao da mog auta i otišao kući.

Na putu do doma počeo sam dobijati zle misli, kao ja mrzim tu osobu, ili da mrzim mog prijatelja zato jer mrzi mene, ili zbog podlih pogleda. Svakakve glupe stvari su mi prolazile kroz glavu kojih inače nemam. Tako, počeo sam govoriti, "Sotono ostavi me na miru u ime Isusa Krista," i nisu htjele stati, ali su stale samo na pola sekunde, ili minute. Zatim bi se opet vratile i rekao bi, "Sotono ostavi me na miru u ime Isusa Krista," opet, tada bi stale još jednom. To se nastavilo dok sam vozio skroz do kuće.

Zatim, kad sam se doveo putem od ulice do kuće i hodao gore po stepenicama, imao sam osjećaj nazvati moju prijateljicu Susan. Poznavao sam Susan godinu dana ili tako nešto. Razgovarao bi s njom mjestimično. Imao sam njezin telefonski broj zapisan na dnu mog adresara samaca sa flomasterom u krupnom tragu. Imao sam taj osjećaj ju nazvati, ali nisam znao zašto. Možda da podijelim ovo novo iskustvo. Tako, otišao sam gore do moje sobe nazvati ju. Počeo sam okretati njezin telefonski broj i primijetio sam da zadnja znamenka njezinog telefonskog broja je nedostajala.

Nije nestala pred mojim očima, ali znamenka je nedostajala, i otkad sam imao te zle misli, na putu prema kući, rekao sam sam sebi, "Čekaj malo, ovo sigurno nije dva plus dva je četiri." Počeo sam koračati dolje-gore po katu i odlučio otići dolje niz stepenice do moje kartoteke i vidjeti u mojim starim telefonskim računima, i pogledati da li mogu naći njezin telefonski broj. Bio je to međugradski poziv, i znao sam da bi trebao biti tamo. Nakon što sam našao telefonski broj, vratio sam se gore i nazvao je. Njezina majka je rekla da je ona vani tu večer.

Cijela ta stvar me počela činiti nervoznim, tako, počeo sam opet koračati dolje-gore po katu, govoreći si, "Što se događa ovdje?" “Nešto se dogodilo sa Susaninim telefonskim brojem," ponavljao sam si. Tako da sam nazvao moju prijateljicu Alice, moju kršćansko mormonsku prijateljicu, nadajući se da je imala dovoljno kršćanske razumnosti da mi pomogne. Rekao sam Alice što se dogodilo, i da ne mogu razumjeti razlog zbog čega je telefonski broj imao nestalu znamenku.

Rekao sam joj za zle misli, i Ona je rekla, "Ti pomažeš ljudima Ray, i Sotona ne želi da pomažeš ljudima. Zbog toga te napada."

A ja sam rekao, "O, ZBILJA." To što je rekla uplašilo me i zapanilo.

Rekla je, "Dopusti mi da molim Duha Svetog da te zaštiti."

Sada već, počeo sam se brinuti. Ne treba puno da se mene zabrine. Pa tako, počela se moliti. To se dogodilo preko telefona u 22:30, poslije večernje crkvene službe u srijedu, gotovo tjedan dana poslije prvog pojavljivanja Duha Svetog. Baš kad je Alice počela moliti, njezina kćerka je počela plakati. Budući da sam je mogao čuti u pozadini, ali Alice se samo nastavila moliti a njezina kćerka se počela jače plakati.

Rekao sam, "Alice ne mogu čuti što moliš."

Tako da je Alice molila glasnije u telefon. I u isto vrijeme njezina kćerka se počela jače plakati i sve glasnije i glasnije i glasnije. Zatim kako se njezina kćerka počela plakati, glasnije i glasnije, došlo je do točke, kad nisam mogao čuti ni riječ što je Alice govorila.

Rekao sam, "Alice morati ćeš vikati jer te ne čujem."

I Alice se samo nastavila moliti i moliti. Stala je na sekundu i viknula, "NE BRINI, Duh Sveti me može čuti, ti me ne trebaš čuti."

Alice se samo nastavljala moliti i moliti, a ja sam samo nastavljao slušati svu tu buku i galamu između Alice i njezine kćeri. Tada je Alicina kćer tako glasno počela plakati da je Alice konačno rekla, "Ne mogu više izdržati. Morat ću te ponovno nazvati," i rekla je, "Volim te," i poklopila.

Počeo sam uistinu biti zbunjen. Neprestano sam si govorio, "Što se događa ovdje?" Zatim sam imao taj osjećaj opet, te lude osjećaje da moram ići pomoći mom sinu Steveu i razgovarati s njim, ili nešto. Nisam znao što, i bilo je kasno. On je bio dolje u prizemlju u njegovoj sobi, pa tako, otišao sam dolje razgovarati s njim da objasnim zašto sam plakao tjedan prije, kada sam se vratio iz Jack-in.the-Box restorana. Htio sam mu objasniti što se događa.

Pokucao sam na njegova vrata spavaće sobe i on me pustio unutra. Mi imamo malog crnog psa, zvanog Leroy. Nepretano je skakao na mene bez prestanka. On uvijek skače na mene, mislim da je to normalno za njega, ali ne bi me puštao na miru. I tako, sjeo sam na rub kreveta i Leroy me je počeo lizati po licu i tako dalje, uvijek je bio takav. Ali mi nije dao da razgovaram sa svojim sinom o Duhu Svetom, i o događaju koji se dogodio tjedan prije.

Neprestano sam ga vukao od sebe a on se neprestano vraćao. Odbacio bi ga od sebe, a on bi se vratio. Mislio sam da je to normalno za Leroya, zato jer on je hiperaktivan. Ali ja sam bio veoma ozbiljan razgovarati sa mojim Sinom o Duhu Svetom, i pokušavao sam mu odgovoriti na njegova pitanja, jer je bio upućen u te L. Ron Hubberdove scientološke stvari. I pokušavao sam doprijeti do njega zadnjih otprilike godinu dana. Pomislio sam si, "Mogao bi također pokušati sada, budući da hoće sjediti ovdje i slušati," tako da sam išao za tim.

Dok sam razgovarao sa Steveom, u umu sam rekao Leroyu, "Odlazi od mene Sotono u ime Krista," i zatim, Čovječe!, Ne bi nikad, nikad, nikad mogao opisati taj izvor energije, tu Moć, tu koju god etiketu bi stavili na to. Napunilo je sobu sa takvom energijom ili moći da se intenzitet osjećao kao da se igram sa nuklearnim oružjem. Leroy se samo na mjestu sledio i uzmaknuo se.

Znate, kada ukorite psa i njihova glava samo padne, i pogledaju vas sa onim tužnim pogledom. To je način na koji se Leroy ponašao, a nisam mu rekao ni riječ. Samo sam rekao u umu, ali na neki način Leroy mi je čitao misli, i uzmaknuo. Moj sin nije bio svjestan što se događa u duhu, dok sam gledao Leroya krajčkom oka. Samo sam nastavio odgovarati na Steveova pitanja o Duhu Svetom. Leroy je uzmaknuo, ali samo za minutu ili dvije.

Zatim je Leroy skočio na pod dok sam sjedio na krevetu, i ponovno pokušao lizati me po licu. Samo sam nastavio razgovarati sa mojim sinom, i pogledao dolje u Leroya i rekao, "Sotono smiri se u ime Krista", i osjetio sam nevjerojatnu energijsku snagu. Neću nikada zaboraviti taj osjećaj Energije i Moći. Bilo je baš odlično, i Leroy se naprosto činio da se topi upravo tamo na mjestu, i tada je uzmaknuo. Vjerujem, da sam mogao ubiti našeg psa samo da sam mu rekao da crkne. Toliko je bilo Moći u toj sobi.

Moj Sin nije osjetio ništa od toga, ali ja sigurno jesam, i više sam nego siguran da Leroy je. Soba je ostala sa tom bezgraničnom Moćnom Prisutnošću dok nisam otišao. Kao što sam rekao, "Nikada neću zaboraviti taj doživljaj Moći. BILO JE BAŠ NEVJEROJATNO!" Pa tako, završio sam ministrirati mom Sinu, i rekao mu, "Ako ikada želiš razgovarati još malo javi mi." Rekao sam mu da čita Bibliju, i dao sam mu poglavlja i stihove koje sam dao mojoj prijateljici. Poslije toga otišao sam gore na kat i legnuo, uplašen, i zabrinut o događajima.

Prije, to je bilo u mojim snovima, i bio sam zaštićen. Sada, osjetio sam da je zaštita malo slabija. To je bilo potpuno novo, možda sam sada bio izložen nečemu snažnijem. Napadi su bili malo snažniji ali tek sada razumijem da su to bili zapravo napadi. Bio sam uistinu uplašen, nisam znao, ili razumio što se događa. Naprosto nisam mogao shvatiti, i imam problema izraziti to riječima.

Nazvao sam svoju sestru, i rekao joj što se dogodilo. Uplašila se i nazvala mog brata u Državi Washington, i moje roditelje i Vacavillu. Nemam pojma što im je rekla, ali vjerujem da su mislili da sam poludio. Zapamtite, sve se to dogodilo tjedan dana poslije molitve za moju posebnu prijateljicu, i nakon prvog pojavljivanja Duha Svetog.

Tako sam bio uplašen da sam uzeo adresar samaca i počeo nazivati svakog koga sam se mogao sjetiti, od početka do kraja adresara, ali je bilo jedanaest sati navečer i samo sam dobio njihove telefonske sekretarice. Počeo sam biti zaprepašten tih stvari koje su se događale, i nisam znao kako se zaštititi. Moje Kršćanstvo je bilo baš izvan kontrole. I nastavio sam nazivati sve ljude koje sam znao, i pokušati dobiti nekoga da me posluša.

Trebao sam uputstva kako se zaštititi, ili molitvu, ili bilo što bi moglo pomoći, i nije me bilo briga što je to bilo. Napokon došao sam do zadnje osobe u adresaru, i bio je to Jim; nije htio razgovarati samnom jer bilo kasno za njega. Rekao sam mu da je važno, i rekao sam mu što se dogodilo. Tako da se počeo moliti za mene, i ja sam se molio za njega. Nakon što smo se završili moliti poklopio sam i osjetio sam mir. Zatim sam otišao u krevet i pokušao zaspati.

Sljedeći dan sam stupio u vezu sa Susan, djevojku sa nestalom znamenkom u njezinom telefonskom broju. Podijelio sam sa njom događaje koje su se dogodili. Dijelili smo iskustva i u prošlosti. Mogli smo reći jedan drugom sve, i često smo provodili vrijeme na telefonu pobijajući Kršćane, pentekostalce, govornike u jezicima. Susan ima prijateljicu koja je uključena u to područje Kršćanstva. Ne vjerujem da je Susanina prijateljica toliko ozbiljna Kršćanka koliko pokušava učiniti ljude da povjeruju; no, uvijek smo komentirali neke stvari koje ona radi.

Tada mi je Susan rekla, "Ray, nije valjda da se ti pretvaraš u jednog od njih, je li?" Rekao sam, "Ne znam, ne mogu objasniti te stvari, ali zbog nekog razloga, morao sam te nazvati, i reći što se dogodilo."

Ona je rekla, "Ti si ozbiljan!"

A ja sam rekao, "Ja jesam OZBILJAN!! Ne mogu objasniti što se događa, i zbog nekog razloga, morao sam te nazvati."

Potom mi se Susan povjerila, i rekla, "Znaš Ray, bila sam jako depresivna posljednjih dva ili tri dana. Razmišljala sam o samoubojstvu, i nitko to ne zna, čak ni moji roditelji." Tada sam ušutio. Rekla je, "To uistinu nešto znači, što mi govoriš, sve te stvari."

Rekao sam, "Znaš Susan, ne znam zašto sam te trebao nazvati, i ne znam što bi trebao ti reći. Nemam odgovore. Znaš ovo je potpuno novo i neobično za mene. Sve što znam da sam te trebao nazvati, i reći ti što mi se dogodilo."

Kasnije tog tjedna dogovorili smo sastanak za razgovor. Naposljetku je otišla u crkvu sa mnom.

Nekoliko dana poslije, razgovarao sam sa mojom mormonskom prijateljicom, Alice, koja mi daje kršćanski savjet, i govorio sam joj da se budim svako jutro u mojoj potpuno od znoja mokroj majici.

Rekla je, "Pa dobro, zašto se ne pomoliš o tome, i vidiš da li ćeš dobiti odgovor."

Tako da sam se pomolio te noći, i primio odgovor u mom snu. San je bio...Mislim, čak sam i vidio sebe kako pjevam i hvalim Boga. Neprestano sam izgovarao, "Oh Bože ti si tako predivan, volim te. Tako si velik, ti si Najveći, sva Slava pripada Bogu." Samo jedna izjava za drugom, činio sam to cijelu noć, i Sotona me napadao, dok sam hvalio Boga. Ne znam zasigurno, ali taj osjećaj mi je ostao.

I pretpostavljam Duh Sveti me štitio, zato jer me Duh Sveti uvjerio da mi neće biti dano više nego što mogu izdržati. Tako, mora da je On izbrisao sjećanja napada i hvaljenja Boga u mojim snovima. Jedina stvar je bila sigurna da kada sam se probudio moja odjeća je bila sva mokra od znoja zbog ratovanja u mom snu.

Zbog toga sam se osjećao sigurno, jer sam osjetio da je Duh Sveti održao Njegovu Riječ, a meni je bilo pokazano što se događa. Možda je Duh Sveti znao da nemam duhovne snage oduprijeti se napadima. Sada, kada pogledam unatrag, mogu vidjeti da sam bio nezreo; nisam uopće znao ništa o duhovnom ratovanju, i još uvijek ne znam dovoljno. Nisam mogao izdržati Sotonine udarce. Bio sam ranjiv i Duh Sveti je naprosto izbrisao što god se dogodilo u noćnim napadima.

Idem spavati kasno, i ti ranojutarnji događaji su tegobni za mene. Tijekom jednog nedjeljnog jutra, oko 4 sata ujutro, Duh Sveti mi je rekao da nazovem moju posebnu prijateljicu.

Duh Sveti mi je rekao, "Reci joj da ju voliš, da se brineš za nju, i reci joj svoje najdublje osjećaje."

Pa tako, pošto smo se porječkali ranije, i nismo razgovarali, i bilo je četiri sata ujutro, rekao sam, "Ne!, Nema šanse da ću ju nazvati, i reći joj. Neću reći takvu stvar." Dosta snažno sam se osjećao u vezi toga.

Duh Sveti je rekao, "Nazovi ju!"

Rekao sam, "NE!", "Neću to napraviti! Neću to napraviti! Neću to napraviti! Rekao sam glasno, "NEĆU TO NAPRAVITI!!" Borio sam se s tim jedan sat. Tada sam rekao, "Pet je sati, prerano je."

Duh Sveti je tada htio da ju nazovem, u pet sati. "Ovo more biti potpuno idiotski," rekao sam sebi. Osjećao sam se kao budala, i suludo, zato jer sam ranije podijelio neke stvari sa njom, i bio poslao sve njezine stvari natrag njoj, kazetnu snimku, slike; sve sa vrlo lijepim nevažnim pismom. Sada tjedan kasnije Duh Sveti je htio da ju nazovem, kažem joj moje najskrovitije, najdublje osjećaje, i da joj kažem da je volim.

Rekao sam, "Ovo mora biti neka šala!"

Tako, hrvao sam se s tim, i molio se oko toga. Rekao sam, "Možda u šest sati." Rekao sam, "Možda u šest sati."

Nadao sam se da ću zaspati, i cijela ta stvar će otići u sumrak, ali Duh Sveti me nije htio ostaviti na miru. Bacao sam se amo-tamo do minute do šest sati. Bio sam još budan i molio sam se oko toga. Nisam htio to napraviti! UISTINU NISAM HTIO TO NAPRAVITI!

Došlo je do točke kada, ću biti poslušan, ili ne. Pogledao sam na sat, bilo je 5:59, i neprestano sam ponavljao, "NE!, NE!, NE!, NE!, Molim te!, Ne želim to učiniti, Ne želim to učiniti! Ne, Molim te! Ne želim to učiniti!" Neprestano sam samo ponavljao to, i onda je bilo šest sati, i rekao sam, "Oh, pa što onda!" Tako da sam je nazvao, i uključila sa njezina telefonska sekretarica, i rekao sam, "Pozdrav, Ray je. Moramo razgovarati, ali ne moraš razgovarati sa mnom, ali ako hoćeš, nazovi me, razumjeti ću ako nećeš," i poklopio.

Osjećao sam se rasterećeno, pritisak je nestao. Rekao sam, "Oh, obavio sam svoj zadatak, gotovo je, bio sam poslušan. Pokušao sam, ali nije bila kod kuće, sekretarica se upalila." Bio sam tako sretan što je bila sekretarica a ne ona. Tako da sam rekao sam sebi, "Zamisli, obavio sam svoj zadatak!" Dakle, zaspao sam, i telefon je zazvonio u sedam sati, i znao sam tko je to bio.

Rekao sam, "Pozdrav," i Ona mi je rekla sve što misli.

Rekla je, "Ne bi me trebao zvati u šest ujutro!"

Pokušala se činiti ljutom, ali nije bila. Mljela je praznu slamu, i znao sam to. Nije me trebala nazvati, ali, tako da zadrži samopoštovanje, samo sam slušao. Razgovarali smo oko jedan sat o našem odnosu. Rekao sam joj kako je bilo neugodno vidjeti je u crkvi, sa svom napetosti, a ona je rekla da radi na tome. Vrijeme je došlo kada sam trebao otvoriti svoje srce, i reći joj što me Duh Sveti zatražio da učinim. Još uvijek nisam htio to učiniti. Raspravljao sam da li da to učinim.

Tada sam rekao, "Želim ti nešto reći, i osjećam se jako neugodno govoreći ti to."

Ušutila je.

Rekao sam, "Volim te. Volim te sa svim svojim srcem, i nedostaješ mi, i boli me, kada te vidim kako patiš. Boli me gledajući te kako zbijaš šale, i izmotavaš se pokušavajući biti smiješna i slatka, jer sve što hoćeš je pozornost. Znam da samo želiš ljubav, i da netko stavi ruke oko tebe, zagrli te, i da ti kaže da se brine za tebe i da te voli. Stvarno me boli gledati te na taj način," i rekao sam ostale osobne stvari.

Sjećam se da sam joj rekao kako je neugodno to bilo, govoreći te stvari. Rekao sam, "Vrlo mi je teško učiniti se ranjivim zbog ovoga. Vrlo je teško." Rekao sam. "Pokušavam nas pomiriti, ali činim ono što moram."

Onda je bio još jedan trenutak tišine, i ona reče, "Ray, zadnja tri dana molila sam se da nazoveš."

Rekao sam, "ŠTO?"

Rekla je, "Zadnja tri dana, molila sam se da možemo razgovarati. Ali ja te ne mogu nazvati, nešto me zaustavi da te nazovem. Ne mogu te nazvati."

Tada, utihnuo sam. Znao sam tada zašto je Duh Sveti želio da ju nazovem. To je bila lekcija poslušnosti za mene. Duh Sveti djeluje na neobične načine, nitko ne može vidjeti cijelu sliku. Pa tako, to je bila nedjelja ujutro, i vidio sam je u crkvi, sve je prošlo dobro taj dan, i sljedećih par dana, ali u roku tjedan dana stvari su se opet vratile gdje su bile, sa svom tenzijom, i tako dalje. Borio sam se sa svojom poslušnošću tog nedjeljnog jutra, i moja nagrada je bila prijateljstvo za par dana. Šteta što nije potrajalo, ali tih par dana je bilo predivno. Dandanas me još nazove, posluša moj glas, i poklopi da ne kaže ni riječ.

Par tjedana poslije probudio sam se snom da idem u Four Square Crkvu. Problem je bio u tome jer mi je Duh Sveti rekao da ne idem u tu konkretnu crkvu tri tjedana ranije.

Duh Sveti mi je rekao, "Htio bi da prestaneš ići u tu crkvu."

Tako da sam rekao svim mojim prijateljima u crkvi da ne idem više tamo. Sada, tri tjedna kasnije Duh Sveti mi kaže da se vratim nazad. Bio sam tako izritiran, osjećao sam se kao da me netko izigrava za budalu. Teško mi je bilo nositi se s tim stvarima, da idi, i ne, ne idi u crkvu. Pretpostavljam da me Duh Sveti pokušavao naučiti poslušnosti, imao sam definitivan osjećaj buntovnosti, ali kada je došlo jutro u petak i Duh Sveti je rekao da se vratim, rekao sam sebi, "Nešto zapanjujuće će se dogoditi, možda ću razgovarati sa mojom posebnom prijateljicom, ili vidjeti nešto neočekivano."

Ali nisam razgovarao sa nikim. Moja posebna prijateljica nije išla, i ništa se nije dogodilo; Međutim propovijed je bila o poslušnosti. Možda sam trebao slušati propovijed, uistinu ne znam. Želio bih da mogu razumjeti te stvari, i poslagati dijelove. Želio bih..., da mogu razmisliti, i vidjeti što predstoji. (U neku ruku sam izfrustriran u ovom trenutku, oko 9:45 je ujutro, i zapravo nisam počeo moj dan, ali ne znam...)

Komentari:

(Neobično je još i sada dok pišem taj događaj tri godine poslije toga, osjećam kao da sam napadnut, i zapravo nemam nikoga da mu se obratim, osjećam se tako usamljeno. Osjećam se kao da ću eksplodirati iznutra prema van. Sotona uistinu čini dobar posao sa mnom ove minute. Možda zato jer sam skoro gotov sa prvim konceptom ove knjige. Jer pišem početak knjige na kraju. Želio bih..., da mogu objasniti duhovne napade, ali ništa ne mogu napraviti, nego vjerovati Kristu da me oslobodi. Čovječe... stvarno boli upravo sada, "Molim te pomozi mi Gospodine, jer ne mogu izdržati više mnogo toga.")

Nazad na kazetnu snimku:

Nisam se osjećao snažno ovih dva ili tri tjedna. Izlazio sam malo više, radeći više stvari i dobro sam se provodio ostavljajući te stvari u podsvjesti. Ne znam da li je to dobro. Otišao sam na ples sa prijateljicom, i ona je bila velika pomoć. Samo što sam mogao razgovarati sa nekim o tim stvarima je bila velika pomoć.

Ti napadi, vizije, ili kako god htjeli to nazivati počinju me iscrpljivati; osjećam se s vremena na vrijeme kao da ludim. Intenzitet događaja i posjeta mračnih duhova su baš nevjerojatni. Ne znam, nešto se događa ovdje u duhu, a ja naprosto ne mogu otkriti problem. Definitivno vjerujem da je to Duh Sveti, Otac, i Sin; svi tri njih, ali znam u svoj racionalnosti da je Sotona tamo također.

Budan sam upravo sada. Osjećam se napregnuto, ali ne osjećam se loše oko moje mentalne stabilnosti. Osjećam se savršeno i na mjestu, ali ne mogu objasniti te stvari. Sve što mogu reći da je drugi svijet tamo vani, i mislim da su većina ljudi slijepi oko đavla i stvarima te prirode. Znate, oni su tako uronjeni u svoje živote, i stvarima društva, pokušajući zarađivati, da u biti uopće ne vide duhovni svijet. Mogu čak reći da Kršćani ne znaju te stvari. Pitao sam pastore i ostale članove tijela pitanja i oni se ili uplaše ili misle da nisam normalan zbog toga što pitam pitanja o duhovnom svijetu. Jer stvari kao ove jednostavno se ne događaju. Ljudi čitaju o njima u novinama, ili ih vide u filmovima i tamo bi trebale ostati vrste takvih događaja.

Ne znam zašto klepetam, ja samo..., ne znam zašto uopće snimam ovo, ali možda će se nešto dogoditi sa ovim kazetama, možda će ih ljudi upotrijebiti, ne znam. Ponekad duhovne stvari su tako intenzivne i iscrpljuju živce, ali definitivno stvarne; samo ne mogu vidjeti cijelu sliku. Ali znam da sam vođen, da mi se pokazuju određene stvari. Vidim te stvari kao što sad vidim žarulju na stropu.

Tako je stvarno, ali te stvari su iz drugog svijeta. Neko vrijeme, nijekao sam ih, jer sam mislio da ludim. Sada, znam ozbiljnu stranu. Svemir je napravljen na takav ekstreman i kompliciran način, ali opet tako jednostavan. Jednostavno rečeno: Isus Krist, Otac, i Duh Sveti, a ne zaboravite Sotonu. U osnovi je jednostavan, vjerujem da ostajemo bez vremena, jer sam imao vizije o tome, i uistinu nikad prije nisam doživio takvu vrstu stvari.

Rekao sam ljudima o tome, ali sve što se događa je da izgubim tobožnje prijatelje, i pastori mi govore da držim jezik za zubima. Fizički napadi stvarno su žestoki ponekad, vjerujem da sam u nekoj vrsti duhovnog rata. Počeo sam čitati više Bibliju, i ostale knjige, pokušajući čitati koliko god mogu i koliko god brže mogu. Nitko izgleda nema nikakve odgovore za mene. Počeo sam viđati stvari i doživljavati događaje koje ne mogu objasniti, i dosta mi je teško pokušavajući ostati u ravnoteži.

Sljedećeg nedjeljnog jutra probudio sam se sa vizijom Isusa Krista obješenog na Križu, i nekako sam mogao vidjeti kroz Kristove Oči, i ne mogu objasniti to. Postoji taj mladić koji se zove Charles koji ide u moju crkvu. On ima nekakvu manu od rođenja. Malen je, sa sjajnom osobnošću, i veoma oštrouman. Vjerujem da je pametniji od većine ljudi koje poznam, i u toj viziji, vidio sam Charlesa kako pjeva i hvali Boga sa rukama u zraku, i ulijevao je cijelo svoje srce i dušu u svoju hvalu.

Vidio sam Charlesa odozgo i gledao prema dolje kroz Oči Isusa Krista. Mogao sam čak vidjeti suze u Charlesovim očima dok je molio, pjevao, i hvalio sa cijelim svojim srcem. Ta vizija me dotakla i ganula, mogao sam osjetiti u mojem srcu, intenzitet njegovih molitava. Osjećao sam se kao da je Isus odstranio moj duh iz mog tijela, i stavio unutar Njegovog vlastitog Tijela. Osjećao sam što je Krist osjećao, gledao što je On gledao, i plakao sam. Samo sam plakao, ne mogu objasniti, samo sam plakao jer sam mogao osjetiti Njegovu ljubav za Charlesa.

Krist mi je rekao, "Ray," ne riječima, nego putem misli, "Idi reci Charlesu da ga volim. Da ga volim sa svim Svojim Srcem, i kada njegovo vrijeme dođe biti će sa Mnom na Nebu. Reci mu da volim njegovo pjevanje, i da slušam njegove molitve, i da se brinem o njemu, i da pazim na njega. Sada odi, i reci mu!"

Hej, morate razumjeti, Ray Aguilera vjeruje da dva plus dva je četiri. I otići nekome i reći, "Hej, imam poruku od Boga," nisam primio baš dobro, ali sam imao taj jaki poriv biti poslušan.

Nekako, morao sam to učiniti, i nisam znao kako ću to učiniti, i što ću reći. Nisam htio da ljudi misle da sam lud. Mislim, osjećao sam se tako, u svakom slučaju, sa svim tim doživljajima, ali sam znao da su bili stvarni. Otišao sam u Covenant (Zavjetnu) Crkvu te nedjelje, tada od tamo, otišao sam u Four Square Crkvu koju je Charles pohađao. Vidio sam ga vani ispred kako razgovara sa dvojicom muškaraca.

Rekao sam, "Charles, imam poruku za tebe."

On kaže, "Hej, Ray, koja je poruka?"

Pogledao sam u dvojicu muškaraca, i rekao sam, "Možemo li razgovarati nasamo?" Nisam znao što ću reći, niti što ću učiniti.

Rekao je, "Ok."

Tako da smo otišli od ostalih, i rekao sam, "Charles, ti ne misliš da sam lud, je li?"

Ljudi u Four Square Crkvi su me počeli smiješno pogledavati, počeo sam se drugačije ponašati.

Kaže on, "Ma neee."

Tada sam rekao, "Dakle, što ću ti reći će zvučati suludo, a ne želim da misliš da sam čudan, ali imam poruku od Isusa Krista."

Onda me je počeo smiješno gledati, a ja nisam znao kako mu reći. Tako, samo sam duboko udahnuo, i rekao, "Charles, imao sam viziju jutros, i bila je od Krista."

A Charles je rekao, "Amen brate, Jesi li ponovno rođen?"

Rekao sam, "Ne, nije baš tako Charles. Nije baš tako. U mojoj viziji, vidio sam Isusa Krista i tebe, Charles," i rekao sam Charlesu cijelu priču. On ima male oči, te me gledao i  provjeravao me oprezno.

Rekao sam, "Krist kaže da te voli i da ćeš biti sa njim na Nebu."

Znao sam da ga je ganulo, ali nije vjerovao izvoru. To je bilo tako teško za mene, reći mu to, zatim sam počeo plakati, i njegovo lice se promjenilo.

Rekao sam, "Charles, ne lažem ti, iz dubine moga srca to je ono što se dogodilo." Zatim sam vidio suzu u njegovom oku.

Rekao sam, "Dakle to je to, Charles," i otišao i odvezao se doma plačući. Dan ili nešto kasnije, nazvao sam ga, i rekao mi je da je potvrđeno u crkvi. Ne znam kako, oni rade takve stvari, te potvrde. Bilo je zbunjujuće za mene.

Dakle, uostalom, otišao sam u crkvu sljedeće večeri u srijedu i zatekao sam se kako dajem proročanstvo u crkvi. Pastor je tražio proročanstvo, i ljudi su počeli dizati svoje ruke, i na moje iznenađenje moja ruka se digla. Sada, ovdje je ovaj niski meksički Amerikanac koji sjedi odozada, i ne govori ništa, diže svoju ruku; Obično isti ljudi dižu svoje ruke, i imaju proročanstva, i tu sam sada ja bio sa mojom rukom gore.

Propovijed je bila o govorenju u jezicima, i moja ruke se digla, a ja sam rekao, "Kada moliš, moli iz svoga srca ne iz svojih usta." Pastor je rekao, "Kako možeš moliti ako ne moliš sa svojim ustima." Onda je otišao do sljedeće osobe. Pretpostavljam da nije htio biti podao, ali nije zvučalo kao da mu se sviđalo što sam rekao, jer je njegova propovijed bila o jezicima.

Ono što je moju sestru i mene nasmijalo, je to kada se upustio u propovijed o jezicima, i tako dalje, ponovio je ono što sam rekao dvaput i moja sestra i ja smo se samo pogledali međusobno, pretpostavljam da se proročanstvo zadržalo kod pastora. Primjetio sam da je sljedeće večeri u petak predvodnik crkvene grupe samaca rekao, "Svatko bi trebao moliti iz srca, a ne jezika," i moja sestra i ja smo se opet samo pogledali međusobno, jer je znala što se događa sa mnom u duhu.

Mislim da sam imao napadaje tjeskobe kada se sljedeći događaj dogodio jer Duh Sveti mi je rekao da kažem svima. U stvari, On mi je rekao da kažem grupi samaca u Petak navečer. Pristupio sam predvodniku grupe samaca i rekao mu dijelove onog što se događalo. On je bio jedan od pojedinaca kojima sam ostavio poruku ne njegovoj telefonskoj sekretarici noći kada sam doživio Energijsku Silu u spavaćoj sobi moga sina.

Rekao sam Duhu Svetom da ću to prebaciti na predvodnika jer nisam imao nikakvog autoriteta u grupi. Ako bi predvodnik grupe htio da podijelim, podijeliti ću taj događaj, ali nisam htio nikakvu odgovornost ako nije htio da podijelim taj neobičan događaj. Mislim da je predvodnik grupe samaca mislio da sam lud. Htio je znati da li sam ponovno rođen, i pretpostavljam da sam rekao ne, da nisam više dio ovoga stada ili nešto takvo. Bio sam Katolik i svatko je to znao, i uvijek sam bio nekako autsajder, što sam bio Katolik i sve to. I sada tražim da govorim grupi, jer mi je Duh Sveti rekao to.

Tijekom tih vremena, kada me je obuzela Prisutnost Duha Svetog, počeo bi plakati, i teško je objasniti, ali ako ne doživite to, ne možete objasniti.

Predvodnik je rekao, "Možda bi trebao uzeti neko vrijeme i srediti se."

Rekao sam, "Sve što pokušavam činiti je biti poslušan. Prvenstveno nemam nikakvu želju govoriti grupi, ali sam rekao Duhu Svetom da hoću, i tražim vas da kažete da, ili ne. Ako kažete ne, odgovornost je na vama."

Tako da je rekao, "Ne."

Pa tako, nisam govorio. Od one noći Duh Sveti mi je rekao da kažem svakome i svima koji žele čuti. Dakle, uostalom, ne znam kako sam skrenuo s glavne teme.

Tjedan ili nešto kasnije, bio sam u krevetu. To je bila jedna od onih večeri koju neću nikad zaboraviti dok god živim. Nadam se da mogu ispričati ovu priču, bez gubljenja kontrole. Bio sam u krevetu, oko tri i trideset ujutro, i osjetio sam prisutnost za koju sam mislio da je Krist; pristupila mi je, kao Krist. Glas je zvučao isti, ali je govorio u stilu ili načinu koji mi se činio drugačijim.

Glas mi je rekao da je bio ponosan na mene, da radim dobar posao u hvaljenju i tako dalje, i da je sve kako treba; Da sam bio dobar Kršćanin.

Ali mi je taj glas rekao da sam dosta učinio, "Vrijeme je za tebe da dođeš k nama u Nebo."

Rekao sam, "ŠTO?"

I glas je rekao, "Vrijeme je za odlazak u Nebo."

Pomislio sam si, "Jedini način na koji idem na Nebo je da umrem." Rekao sam, "Čekaj malo, imam stvari ovdje za napraviti, ne želim ići. Imam svoj posao, i moram završiti gradnju moje kuće. Nisam spreman!"

I On je rekao, "No, nemaš izbora! Napravio si svoju dužnost, i imaš svoju odgovornost. Vrijeme je da odeš."

Sljedeća stvar koju sam spoznao, pretpostavljam da je to bio moj duh, jer do danas uistinu to ne razumijem, bio sam na stropu moje spavaće sobe gledajući dolje na parametre sobe. Vidio sam da je krevet bio spremljen. Sada, to je bilo u ranom dijelu jutra, oko 3:30, ali ono što sam vidio je bilo sredinom dana i soba je bila osvjetljena, i osjetio sam prisutnost moje smrti. Moja kuća nije posjedovala moju prisutnost. To je osjećaj koji je neopisiv. Ne mogu osjećaj opisati riječima, jer ne postoje riječi koje mogu objasniti osjećaj vaše vlastite smrti, i ne samo ju osjećati, nego ju gledati svojim vlastitim očima.

Postojala je praznina u mojom sobi, praznina u mojoj kući, praznina izvan moje stvarnosti, stvarno, stvarno, stvarno čudan osjećaj znajući da sam mrtav. Sljedeća stvar koju sam spoznao, bio sam natrag u mom krevetu, i počeo sam imati bolove u prsima. Rekao sam, "O, moj Bože, imam srčani udar." Osjetio sam bol u mojim prsima, rekao sam, "Što ću napraviti, dok je moj um počeo raditi sto na sat." Bacio sam pokrivač sa kreveta, i rekao sam, "Ne idem! Ne idem! Nisam spreman! i počeo sam koračati amo-tamo. Upalio sam svjetlo. Nisam znao gdje da idem, ili što da radim!

Bio sam prestrašen, uviđanje umiranja, i ne imajući kontrolu nad tim, i ne željeti umrijeti je bilo tako intenzivno. Koračao sam amo-tamo kao lav u kavezu. Nastavio sam osjećati da bol u prsima postaje sve jača i jača. Ponavljao sam, "Boli odlazi, boli odlazi. Neću umrijeti, odlazi! Nisam spreman! Ne želim ići!" Tada sam rekao, "Kriste... nikad nisam još ovo osjetio od tebe! Nikad prije nisam osjetio ovu vrstu osjećaja." Tako da sam otrčao do telefona, uzeo ga, i nazvao moju sestru, i plakao, i plakao, i plakao kao da nisam nikad prije plakao.

Rekao sam Christini, preko telefona, "Umrijeti ću noćas. umrijeti ću noćas!"

Počela je biti histerična. Rekla je, "Što se događa?"

Rekao sam, "Ne znam, ne znam!" Krist mi je rekao da ću umrijeti noćas, a ne želim. Plakao sam u slušalicu, "Ne znam što da učinim," i osjećam tu bol u prsima. Borim se sa njom, ali ne želim ići."

Rekla je, "Pomolimo se, pomolimo se."

Zaista vjerujem da je Cristina pomogla spašavanju mog života te noći!

Počela je moliti i pjevati, i rekla mi je, "Pjevaj, pjevaj Ray, pjevaj. Ray pjevaj, pjevaj sa svim svojim srcem!"

Tako, počeo sam pjevati i pjevati, i hvaliti Boga. Tada se ta druga Prisutnost pojavila, i nije bila ista kao ona koja je rekla da moram umrijeti. Bila je to drugačija Prisutnost. (Čak i sada mi se vrti, dok vam govorim to!) osjetio sam Prisutnost Boga. Krist se pojavio, dok smo moja sestra i ja pjevali i hvalili preko telefona.

Krist mi je rekao u mom umu, "Ray, Sotona će te napasti noćas."

A ja sam bio naprosto zaprepašten, možete li zamisliti što se događalo u mojoj glavi, i rekao sam, "Sotona će me napasti noćas! GOVORIŠ MI, SOTONA ĆE ME NAPASTI NOĆAS!"

A ja sam evo pjevao izvan kontrole, i ispitivao Krista u isto vrijeme, ali sam znao da je to bio Krist. Ne mogu objasniti kako, samo sam znao... Nadam se da je jasno, moj nos je curio i počeo se zaštopavati, i moje oči su suzile, intenzitet samog prepričavanja tog događaja je naprosto presnažan. Moja sestra je još uvijek pjevala preko telefona, i ja sam pjevao s njom. Nekako me je moj duh napustio i otišao u duhovni svijet, a moje fizičko tijelo je još uvijek bilo u krevetu... (Ugasiti ću uređaj za snimanje da obrišem moj nos...) Nadam se da je taj događaj jasniji sada.

Rekao sam mojoj sestri, "Možeš li me čuti?" Rekla je da može.

Rekao sam Kristu, "Sotona je ovdje!"

Krist reče, "Znam," tihim glasom.

Sjećam se, ponavljao sam, "Sotono ostavi me na miru u ime Krista, ostavi me na miru u ime Krista." Ponavljao sam stalno, ali ta zla prisutnost je još uvijek išla prema meni. Sjećam se da sam trčao u tom duhovnom svijetu koliko god sam mogao brže. Trčao sam, tražeći mjesto za sakriti se.

Dok se to događalo, moje tijelo još uvijek je ležalo na leđima u krevetu sa upaljenim svjetlom i molilo se, pjevalo sa mojoj sestrom, preko telefona, i u isto vrijeme, govorim u tom duhovonom svijetu, govoreći, "Sotono ostavi me na miru." Mogao sam se vidjeti kako trčim, ali nije postojalo pravo mjesto za sakriti se. Mogu se još uvijek sjetiti da sam našao nešto što vjerujem da je sobica. Otvorio sam vrata i smotao se u loptu, sa rukama preko glave, nadajući se da me Sotona neće naći, možda nisam govorio, "Sotona ostavi me na miru u ime Krista," sa dovoljno vjere.

Jer je Sotona nastavio dolaziti, i nekako sam shvatio da Sotona zna gdje sam bio. Tako, koliko god sam mogao brže, ustao sam se i istrčao iz te duhovne sobice. Borio sam se za moj duhovni život. Trčao sam, i trčao sam, i sjećam se da me pokosio kao travku. Kada me Sotona pogodio u leđa, pao sam, vičući iz sveg glasa. Sletio sam ravno na moje lice, vičući i urličući za Kristom.

Vikao sam, "Pao sam!" "Pao sam" "Podigni me!" "Podigni me! PAO SAM!," "PAO SAM" "PODIGNI ME!!" "PODIGNI ME!!" "PAO SAM KRISTE, PODIGNI ME!" "PAO SAM!"

Plakao sam, oh, kako sam plakao. Kad je Krist došao do mene, vikao sam, "Što se događa? Pomozi mi! Pomozi mi! Pao sam! Tada mi Krist pomaže da se ustanem!

Zatim Krist reče, "Ray, ojačaj se! Ojačaj se."

Sve što sam mogao reći je ,"Sotono ostavi me na miru!! Ostavi me na miru...!!"

Preko telefona, mogao sam čuti moju sestru kako pjeva iz sveg glasa, i s vremena na vrijeme bi počela čitati Pisma iz Biblije kada ju je glas izdao. Bio sam u bitci za moj duhovni život! Moja duša se borila jedan na jedan sa Sotonom, za svoj život, a nisam znao kako se zaštititi.

Sve što sam mogao reći, "Sotono ostavi me na miru!," ali moja sestra je pjevala kao Anđeo, ili čitala Bibliju, i nije stala ni sekundu. Nije htjela stati, mogao sam je čuti i na neki način ja sam pjevao također u fizičkom svijetu, ali sam mogao vidjeti Krista kako stoji sa moje lijeve strane u duhovnom svijetu.

Bio sam mu s desna, i rekao sam Kristu, "Sotona se Vratio! Vratio se!!"

Krist je rekao nježnim glasom, "Znam, Znam."

Osjećaj Sotone je bio kao pijesak koji protječe kroz pješćani sat, nagrizujući moju dušu. Moja sestra mi je kasnije opisala to, kao "Pac Man" igrica kako izjeda tvoju dušu, ali ja sam vidio to kao pijesak koji curi kroz pješćani sat. Bio sam naprosto jako uplašen, bio sam jako uplašen. Mislim, bio sam uplašen! Osjetio sam Sotonu kako izjeda moju dušu. Trčao sam, i trčao sam, i trčao sam, u tom duhovnom svijetu, i opet me pogodio, po drugi put, ali ovaj put je bilo iza mojih koljena, i oborio me. Pao sam na vrhove koljena vičući ali Krist me uhvatio za moj lijevi lakat dok sam padao.

Nastavio sam vikati, "Pao sam opet!! Pao sam opet!! Pao sam, pomozi mi!! Molim te pomozi mi!! Pao sam!! Ne znam što da učinim. Ostavi me na miru Sotono! Ostavi me na miru! Ostavi me na miru u ime Krista," je sve što sam mogao reći u užasu.

Nisam osjećao bol. To je bila drugačija vrsta boli. Bila ja...nije bila zemaljska bol. Bila je duhovna bol. Bila je bol, ne znam... Kao nemati Prisutnost Boga. To je jedini način na koji mogu objasniti to, ali je bolilo. Bolilo me u duši, taj kreten je išao po moju dušu, i borio sam se s njim najbolje što sam mogao. Nisam znao što da radim. (Opet gubim kontrolu, dopustite mi da isključim ovaj snimač.)

Evo, vratio sam se. Nadam se da je razumljivo zašto sam isključio snimač. Kada ponovim to iskustvo, nije sa istim intenzitetom kao te noći. Nije tako strašno, ali ipak proživim to. To je takva vrsta osjećaja koji nitko ne želi proći, kako sam rekao prijatelju pastoru, ranije ovaj tjedan na crkvenom parkiralištu kada smo se sastali. Rekao sam mu što se događalo i da se nešto promjenilo na mojem duhovnom hodu. Dao mi je izraz zvan duhovni rat.

To su riječi koje Kršćani upotrebljavaju, kao posredovanje, i druge takve riječi. Mislim da devedeset-pet posto današnjih Kršćana uopće ne zna što znače. Mislim što, stvarno, stvarno znače. To je kao Riječ od Boga o molitvi iz srca, a ne samo govoriti ju s ustima. Čini se da svi ti izrazi meni ulaze kroz jedno a izlaze kroz drugo uho van. To je bilo tako intenzivno, izrazi nemaju značenje meni u duhovnom svijetu.

Nikad nisam prije čuo za duhovne darove i takve stvari. Pitam se da li pola Kršćana koji razgovaraju o tome uopće znaju što govore, ili da li stvarno znaju što se događa tamo vani u zlom tamnom duhovnom svijetu. Ponekad, pitam se da li devedeset-pet posto Kršćana uopće zna što Kršćanstvo uistinu je. Ja zasigurno gledam na to drugačije.

Tu sam u fizičkom svijetu, i u toj duhovnoj bitci na drugom svijetu, čak i to zvuči suludo, ali, o moj Bože, ne želim izgubiti. Ne želim izgubiti. Sotona, taj kreten, je išao po moju dušu. I nisam zapravo znao što činiti osim što sam znao da je Prisutnost Krista tamo, ali bitka je bila između Sotone i mene. Pomoglo mi je da znam da je moja sestra bila tamo i pjevala preko telefona, i da je Krist bio tamo, ali to je bila bitka, osobna, intimna bitka između Sotone i mene. Imao sam Kristovu zaštitu, ali kada ste novi u ovom, kao što sam ja bio, bio je sigurni teror.

Borite se sa bijesnim psom koji posjeduje čisto zlo, i riječi, "Čisto Zlo" ne opravdavaju ga. On je kao bjesni pas koji navlači krpu. Povučete tu krpu i on povuče natrag. Povučete i on povuče snažnije. Udarite ga u zube, i on se preokrene. Možete se okrenuti i trčati, ali u djeliću sekunde on skoči na vaša leđa. Tada bacite tog naivca sa leđa, i bacite ga na zemlju. Možete skakati po njemu, i možete skakati po njemu, i možete ga udarati, i možete skakati po njemu, i možete ga udarati, i on se ustane, i ponovno skače po vašim leđima. Jedva vam daje dosta vremena za disati i uhvatiti sljedeći dah.

Ta naivčina je čisto zlo. Ljudi misle da mogu reći, u ime Krista, odlazi Sotono, i da odšeće u sumrak. Ljudi to nije način kako je tamo. Nema šanse! Vidio sam to. Iskusio sam to. Kažete to, i on otiđe na pola sekunde, ili dvije minute, ili sat, ali se vrati. On otiđe ponekad, ali to je samo dovoljno vremena da uhvatite dah, i naivčina je natrag na vašem vratu. Zatekao sam se kako govorim stotine puta, "Sotono ostavi me na miru u ime Krista," svakodnevno.

On ne pušta, dvadeset-četiri sata dnevno. Za neko vrijeme počeo me zamarati. Nisam mogao uopće spavati, i onda bi me udario u mom snu. Udario bi me dok sam vozio, kočnice na mom autu bi prestale raditi zbog nekog nepoznatog razloga, i kada bi molio, u ime Krista, tada bi proradile. Svaki put kada uđem u moj auto, moram reći, "Gospodine stavi štit zaštite oko mog auta. Tražim te, u ime Isusa Krista od Nazareta, sigurno me tamo odvedi, i vrati me nazad." To je duhovna bitka koja je tako stvarna, i rekao sam vam samo dio onoga što sam iskusio, ali siguran sam da postoji mnogo više tamo negdje vani što nisam iskusio.

Dakle, nastaviti ću, samo da dam malo pozadine, o onome što se događalo, a riječi ne mogu točno opisati što ću reći. Ono što ću reći ne opisuje cijelu sliku, tako da čuvajte se Sotone. On je tamo negdje. Oni su tamo negdje upravo sada, tik do svakoga. Duhovni rat je nevidljiv, ali i on je tamo. Postoji drugi svijet negdje, ali u istom trenutku je tik do svakoga. Zvuči suludo, ali je istina, Sotona ili njegovi demoni su tamo dvadeset-četiri sata dnevno. On pomaže ljudima da čine stvari, i čini da misle stvari koje nisu od Isusa Krista. Ljudi rade te grešne stvari, i nisu svjesni da je Sotona iza svega toga, i pomaže... Tako da čuvajte se! Molite! Molite se Isusu Kristu, Duhu Svetom, i Ocu, i molite.

Nazad na priču:

Tijekom te intenzivne bitke, u ranojutarnjim satima, sa mojom sestrom preko telefona, trčao sam za moj duhovni život, i Sotona me oborio na koljena, a ja sam vikao, "Pao sam!" Nisam mogao dovoljno vikati, i znao sam da je moj krovni prozor otvoren u mojoj spavaćoj sobi. Znao sam da su me susjedi čuli. Vikao sam iz sveg glasa. Hoću reći, vikao sam do točke kad nisam imao više zraka u plućima. I bilo je to između Sotone i mene.

Krist je bio ondje, u duhovnom svijetu, i moja sestra je bila ondje, na telefonu, u fizičkom svijetu, tako da sam pretpostavljam imao oba svijeta osigurana sa Ljubavlju. Krist je bio sa mnom kad sam bio oboren. Pao sam na koljena vičući. Hoću reći, ovaj mali tip je vikao i derao se kad ga je Krist uhvatio.

Ponavljao sam, "Pomozi mi da se ustanem! Pomozi mi da se ustanem! POMOZI MI DA SE USTANEM, PAO SAM! Pao sam. Pao sam!!" I Krist je rekao, "Ojačaj se, Ray, ojačaj se." Do ovog trenutka u bitci Sotona me potpuno nadvladao, i znao sam da ne postoji ništa ni u kojem svijetu što bi mogao napraviti. Tako da sam rekao, "Kriste, morati ćeš učiniti to umjesto mene. Moraš to učiniti, jer ne znam što učiniti. Pomozi mi!"

Zatim sam osjetio taj osjećaj u mojim prsima, ne mogu uopće objasniti to, jer zvuči čudno, ljudi će misliti da sam lud, ako to već ne misle. Moja prsa fizički su narasla u tom duhovnom svijetu, ali sam još uvijek ležao na krevetu i pjevao i plakao sa mojom sestrom preko telefona. Ali u tom duhovnom svijetu moja prsa su samo rasla. Mislim, osjetio sam da su narasla 45 do 60 centimetara, i narasao sam 60 do 90 centimetara, i stajao sam kao kip napravljen od nehrđajučeg čelika, Kao vojnik na straži.

Osjećaj nemjerive Snage je bio u meni, bio je golem. Tada sam osjetio prisutnost Sotone kako dolazi na mene. Došao je na mene kao ispaljeni metak. To je bio osjećaj koji nikad neću zaboraviti. Osjećao sam se kao da sam oblikovan u zid od lijevanog željeza, i došao je na mene kao metak, i mislim kao metak, i odbio se od mene, kao pikula. Samo je odskočio od mene. Vikao sam od radosti, i počeo se derati i grditi ga.

Rekao sam, "Možeš mi učiniti što god hoćeš, ali nikad neću napustiti Krista. Neću napustiti Krista. Možeš mi pružiti najbolje što možeš, i dokazati ću ti. Nikad Ga neću napustiti, nikad!" Zatim je došao na mene jako i izravno, ali nije ništa značilo, nisam se pomaknuo. Odbio se od mene, a nisam se pomaknuo. Rekao sam mu, “Rekao sam ti da neću napustiti Krista, i ne budem Ga napustio.“

Odjednom, bio sam taj veliki, opaki tip koji se hvalio na sva usta, kao da sam napravio nešto veliko. Bio sam tako glup jer stvarno nisam učinio ništa. Isus Krist je bio taj koji se borio, a ja sam bio tamo uzimajući Slavu. Stvarno sam jedna glupa ludica, i budala, sve u isto vrijeme. Pitam se da li ću ikada naučiti tko se bori i daje zaštitu. Ja sam najveći idiot koji se ikada rodio!! Par minuta prije, bio sam pokunjen, i trčao koliko god brže mogao pokušavajući naći mjesto za sakriti se. Zbunjuje me zašto smo mi ljudi toliko egocentrični, i ja tamo negdje vodim čopor.

Dakle, još uvijek sam bio u mom krevetu i pjevao, i hvalio Boga. Onda se moj glas promjenio tijekom te pjesme. Nisam neki pjevač, moja sestra je zbilja pjevala iz sveg srca, i zbog nekog razloga, moj pjevajući glas se promjenio. Ne znam kako, neki ljudi bi mogli to nazvati pjevanje u jezicima, ali ja sam pjevao i ležao u mom krevetu, i sljedio pjesmu moje sestre. Nije pjevala neku određenu pjesmu nego samo čega se sjetila, a ja sam imao moja pluća ispunjena zrakom kao balon. Naprosto ne mogu opisati, osim tako, i počeo sam pjevati i hvaliti Boga, ali zadnja nota se samo nastavila i nastavila.

Zvučalo je kao Tarzan kako se dere u džungli. Kao kad Barbara Streisand zadržava onu zadnju notu, samo je trajala i trajala; ali taj zvuk bi učinio zvuk Barbare Streisand kao blebetavog malog djeteta. Nisam pjevač, ali moj glas i zvuk koji je izlazio je samo trajao i trajao u stalnom dugom...Zvuku.

Zvuk je samo trajao i trajao i trajao. Mislim, kada je stao, moja sestra je rekla, "Čovječe!, Čovječe! To je zvučalo predivno, da li je izašlo iz tebe?"

Samo sam rekao...,"Ne znam od kuda je zrak došao." Moja usta su se samo otvorila, i neprestano sam zavijao tu glazbenu notu Bogu sa Hvalom.

Sjećam se da sam okretao oči, pokušavajući shvatiti to, dok je zvuk izlazio iz mojih usta, i misleći kada će taj zvuk prestati, moje tijelo je bilo izvan kontrole. Ta nota je samo trajala i trajala i trajala, mora da je trajala dvije do tri minute, bez hvatanja sljedećeg daha. Uopće ne znam kako sam uhvatio zrak. Ne mogu vam do dandanas reći kako sam uhvatio zrak, glazbena nota je samo trajala i trajala i trajala i trajala.

Moj um je bio još uvijek svjestan onoga što se događalo, ali ne mogu objasniti zašto je samo neprestano trajao.

Kada sam ostao bez zraka, i moja sestra je ponavljala, "Čovječe, čovječe! Što je to bilo?"

I tada sam uhvatio sljedeću dozu zraka, i počeo sam ponovno pjevati Kristu tu notu. Ne znam kako da to objasnim. Moja usta su samo opet započela za druge dvije do tri minute. Samo sam stvorio taj zvuk opet, zatim je nestao.

Uostalom, ležao sam u krevetu i ništa se mnogo baš nije zbivalo tijekom te bitke u ovom konkretnom vremenu, i netom sam završio pjevati. Moja sestra i ja smo počeli raspravljati što se dogodilo ranije, zato jer zbog nekog razloga bitka je samo prestala. I dok smo raspravljali o tome, Sotona me kopljem probio kroz moje srce, od odozdo, kada sam razgovarao sa mojom sestrom. Kreten!

Ležao sam na krevetu, i bez upozorenja, čak nisam osjetio njegovu prisutnost, kopljem me probio ravno kroz srce, i mislim ravno u srce moje duše. Tako me jako pogodio da je bacilo moje fizičko tijelo skoro točno iz kreveta na vrh telefona, i VRISNUO SAM iz sveg glasa. Rekao sam, "O MOJ BOŽE! Pogodio me! Pogodio me! Pogodio me!!" i vikao sam i derao se, "Kreten me pogodio, opustio sam se previše i pogodio me, pogodio me!"

Osjetio sam bol, ali ne fizičku bol, bila je to duhovna bol. Sjećam se da sam počeo padati u to mjesto, to...ne mogu opisati. Ne mogu reći da je bila praznina, jer taj prostor, ili područje nije na istoj razini kao duhovni rat u kojem sam ranije bio. Bilo je..., imao sam osjećaj da je to bila niža razina, ili dimenzija. Osjetio sam kako silazim u nju. Dok sam silazio, osjetio sam kako moj duh pluta prema dolje, zatim iz nekog razloga moj duh je stao. Pogledao sam okolo i vidio, i osjetio tu prazninu. Mogao sam osjetiti prazan prostor koji nije išao nikuda.

Činilo se da tamo postoje neki zidovi, ali ne zapravo zidovi. Sjećam se da sam ispružio ruke i osjetio nešto tamo, ali zapravo tamo ničeg nije bilo. Postojala je nekakva vrsta sile tamo, koja me zaustavila da odem iz tog konkretnog područja. Mogao sam vikati, ali zvuk nije nigdje išao. Kao što sam rekao, to nisu bili zidovi. Bilo je kao soba sa zidovima, bez zidova; to je bila neka vrsta pakla. Nije bilo nikakve vatre. Ne..., naprosto kao zatvorena soba bez zidova, agonija i bol su bile neopisive.

Ne znam da li je netko drugi ikada to osjetio..., Biti u Božjoj odsutnosti, jer za ovo mjesto, Božja Prisutnost naprosto nije postojala. Nije bilo nade. Nada nije postojala u tom mjestu. Stanite, i razmislite o tome..., Uzmite minutu, i samo razmislite..., mjesto bez nade, to su samo riječi, ali pokušajte to osjetiti. Pokušajte osjetiti, i naslutiti, u svom srcu, i u svojoj duši, mjesto kao takvo. To govorim ovako da informiram ljude, da im dam ideju kako je to bilo.

Bio sam potpuno lud tamo dolje, potpuno sam sišao s uma. Vikao sam, derao se, grebao zidove koji nisu bili zidovi, pokušavajući izaći. Sjećam se da sam ih gurao, ali bi se zidovi odgurnuli natrag. Nije postojala neka bol gurajući njih, oni su naprosto bili tamo, ali ne tamo. Teško je za objasniti, ali su bili veoma stvarni. Činilo se da cijelo mjesto upija sav zvuk. Mogao bih reći da je bila jama, ali nije bila jama. Sve što mogu reći, bila je to niža razina od duhovnog svijeta.

Ozbiljno razmislite o tome što govorim, jer vjerujem da je vrlo važno. Nemojte podcijeniti važnost ovih riječi. Bio sam u mjestu bez vrata, bez puta prema gore, bez puta prema dolje, koji vodi nikuda, i bio sam sam. Mislim POTPUNO SAM. Mislim do krajnje usamljenosti. Bio sam sam, nitko me neće posjetiti, nitko me neće pronaći, i nitko nije znao gdje sam. I sve ovo uopće ne opisuje tu stravu.

No, nisam siguran da li se moje riječi shvaćaju. Uistinu ne vjerujem da bi ljudi mogli razumjeti ako nisu bili tamo, pa ipak to je tako važno. Ne znam zašto trošim toliko puno vremena na to. Ali možda Duh Sveti želi da kažem ljudima. Dakle, slušajte moje RIJEČI. Nitko nikada ne bi htio ići tamo dolje. I MISLIM NIKADA! Jer možda nikad ne bi mogli izaći...a vrijeme nema značenja tamo dolje. MISLIM, NEMA ZNAČENJA! Slušajte ove riječi, tamo vrijeme nema značenja, nade, nema Boga tamo dolje.

Ne znam kako bi itko mogao izaći iz tog mjesta. Nisam vidio vatru. Nisam vidio ništa osim sebe, u mjestu koje ima zidova, ali nema zidova. Slušajte me, zaboga! Slušajte što govorim, držite na oku svoju dušu jer to je što svi ljudi imaju. Jednom ako je izgubljena, izgubljena je, i bezdan, ta rupa, ili jama, ili kako god se zove, stvarna je! Uistinu je, nitko ne želi ići na to mjesto. Poslušajte me, bio sam tamo sa cijelim svojim srcem, i dušom, nadam se da ljudi slušaju.

Ako itko ima trunkicu Kršćanstva, ili vjere, mora graditi na tome. Zato jer je to jedina trunkica života koju će imati. Jer ako izgube tu trunkicu Kršćanstva, izgubljeni su. Ako imaju vlas, trunkicu vjere u Boga, u Duha Svetog moraju posegnuti za tim, i trčati za tim. Možda će Bog iskoristiti tu trunkicu da ih izvuće iz toga, ako se nađu tamo, morati će izaći što je brže moguće. Vjerujem ako to mjesto ima vrata, i ta vrata se jednom zatvore, moguće je da nikad neće izaći.

Ne pokušavam uplašiti ljude. Samo želim biti iskren prema njima iz dubine mog srca. Nadam se da nikad neću vidjeti kako padaju u to mjesto. Jer ne znam kako bi mogli izaći. Nemam pojma da li postoji druga jama ispod ove, ali ako postoji, neka nam Bog svima oprosti, neka nam Bog oprosti. Jer ono malo što sam iskusio, uopće ne mogu opisati. Ako postoji druga ognjena i paklena jama ispod ove moje srce će krvariti za cijelo čovječanstvo. Jer sam okusio mjesto u koje ne želim da itko padne.

Nazad na moju priču:

Bio sam u tom mjestu i silazio s uma vikajući, derajući se, i grebajući zidove, koji nisu zidovi, trčeći okolo u krugovima, koračao amo-tamo, pokušavao skakati, i pokušavao činiti što god sam mogao da izađem; dušu sam isplakao, i plakao preko plakanja, do granica moga straha. Molio se Kristu, i rekao, "Kriste pao sam, tvoj sluga je pao opet. Odvedi me odavdje! Odvedi me odavdje! Kriste, odvedi me odavdje! Pao sam!"

I vikao sam. Ne znam zašto susjedi nisu pozvali policiju? Nikad nisam znao da mogu tako vikati. Nisam imao pojma što je moja sestra mislila, slušajući to preko telefona. Uopće ne znam da li me čula. Zidovi i prozori moje kuće su se tresli od moga vikanja. Mogao sam osjetiti intenzitet, i olakšanje, kada me Krist izvukao. Osjetio sam kako se dižem. Ponovno sam osjetio Prisutnost Boga. Bio sam opet postavljen na višu duhovnu razinu, ili Duhovni svijet.

Ne znam da li ove riječi mogu opisati taj osjećaj. Pokušajte vizualizirati, sa otvorenom dušom, i slušajte što govorim. Možda Duh Sveti može druge tamo postaviti putem mojih riječi, i pomoći im da osjete agoniju, mučenje, i svjedočanstvo onog što se meni događalo u tom Duhovnom Svijetu.

Sjetite se, moje fizičko tijelo je još uvijek ležalo na krevetu plačući i pjevajući, moja sestra je još uvijek bila na telefonu.

Zatim mi je Krist rekao, "Ray, kraj svijeta dolazi. Vrlo, vrlo, vrlo je blizu. Ja sastavljam vojsku, i izabrao sam tebe. Dati ću ti kacigu. Dati ću ti štit. Dati ću ti koplje."

I rekao je nešto drugo, Krist je rekao, implicirao ili izjavio također, da je On uvijek imao vojsku kroz vrijeme, ali dobio sam dojam da sastavlja novu vojsku. Nisam baš siguran u vezi toga, ali izabirao je ljude da se bore za njega.

Krist je rekao, "Boriti ćeš se za Mene." Rekao je, "Ti ćeš biti na prvim linijama bojišnice, i boriti ćeš se za Mene."

Vidio sam viziju mnogih ratnika koji jurišaju po tom tamnom bojištu u te oblake. Mogao sam vidjeti dim, i mi smo trčali, i vikali baš kako ljudi gledaju u filmovima. Ali nisam vidio neprijatelja. Samo sam vidio bitku sa naše strane, i govorio sam, "Idi tamo, i učini to," i bio sam na čelu. Još uvijek mogu ih vidjeti u glavi, kao da se dogodilo prije sekundu. Vidio sam tu bitku, bilo je kako ljudi gledaju u starorimsko vrijeme sa Vojnicima koji jurišaju noseći kacige, noseći koplja i štitove. Neprestano sam govorio, "Juriš, juriš," ili tako nešto. "Odi tamo, odi tamo, učini ovo, i učini ono."

Ne znam da li je to točno, ili da li je moj vlastiti ego, ili ponos; Imao sam neku vrstu ovlasti. Vodio sam neke ljude, ili ratnike. Ne znam koji izraz bi trebao biti. Davao sam također naredbe, "Uradi ovo, i uradi ono." Bio je to čudan osjećaj, zato jer bio sam tamo, u tom Duhovnom Svijetu, a Bog mi je to pokazivao u drugom Svijetu. Tako da, ja sam bio u tom duhovnom svijetu gledajući nešto u drugom svijetu. Gledao sam viziju, unutar vizije događaja koji su se dogodili.

A onda mi je Krist pokazao Sebe na Križu. Sve što sam mogao vidjeti je bilo Njegovo Lice, Njegova Ramena, i muku koju je On osjećao.

Rekao je, "Ray, ono što si doživio noćas je bio samo manji okršaj, komadić onoga što sam prošao na Križu."

Zatim sekundu ili dvije sam osjetio Njegovu Muku. Dao mi je samo osjet onoga što je On osjećao.

Rekao je, "To je bio samo komadić onoga što sam Ja prošao."

Suosjećao sam se s Njim. "Kako je On mogao učiniti to, kako je On mogao to učiniti za nas." Samo sam se slomio i plakao jer nisam mogao izdržati, mislim... Počeo sam plakati jer nisam još uistinu shvatio što je Krist prošao.

Doista nikad nije podijelio, u Bibliji, meni uostalom, što je iskusio ili osjetio na Križu. Rekao je par riječi, "Moj Bože, Moj Bože, zašto si me ostavio," govoreći par takvih stvari. Sada imam osjećaj onoga što je On osjetio i prošao. Čovječe, da li znam! Bio je sigurni teror, ali On je učinio to za nas. Nadam se da tko god čita ovaj dnevnik će zapamtiti ovo. Ono što sam ja prošao nije bilo ništa, ništa, ništa uopće što se može uspoređivati sa onim što je Isus Krist iskusio.

Zatim sljedeća slika koju sam vidio su bila četiri apostola, i Krist je rekao, "Ray, pogledaj ove apostole, oni su prošli istu stvar koju si ti prošao. Oni nisu bili veliki. Bili su ljudi baš kao ti. Nije postojalo ništa osobito o njima, izvan njihove vjere. Bili su ljudi koji su bili povrijeđeni, žedni, koji su imali požudu, i kojima je bilo hladno kada je bilo hladno. Oni su bili samo obični ljudi koji su Mene slijedili, i držali Moju Zapovijed. Oni su prošli istu stvar koju si ti prošao."

Onda sam osjetio malo njihove muke. Sada, razgovarajući s Kristom, i više ne viđajući vizije, rekao sam, "Kriste, nisam dostojan, ja nisam borac, ja nisam ratnik, niti vojnik. Nemam vjere da napravim to. Napravio si pogrešku, napravio si VELIKU POGREŠKU. Teško mi je ići dan za danom. Tražiš nemoguće." Krist je šutio, i nije rekao ni riječ...

Bio sam tako osuđen Njegovom tišinom da sam se zatekao kako govorim, "Ok, pokušati ću. Nastojati ću. Činiti ću najbolje što mogu, ali to je sve što mogu. Grešnik sam, i tako sam slab, i ti me tražiš da učinim nemoguće, ovo je krajnost za mene. Ali ako padnem, bolje da budeš tamo da me podigneš, zato jer ću pasti. Reći ću opet, bolje da me podigneš, ali molim te nemoj mi dati više nego što mogu podnijeti. MOLIM TE! Ostati ću uz tebe do kraja vremena, ali ako ja padnem, ili se ozlijedim, molim te budi tamo, zato jer sam ja krajnje slaba osoba. Pokušati ću se ojačati, i učiniti ću sve što budem mogao, ali zapamti što sam upravo rekao. Zato što znam sebe, ja znam Raymonda," zatim je vizija stala.

Koliko sam mogao zapamtiti, moja sestra je još uvijek pjevala i hvalila, i dotada sam bio sasvim i potpuno iscrpljen, što se tiče ratovanja. Nisam mogao govoriti više, moje tijelo je bilo potpuno izmoreno. Moja majica je bila mokra do kože.

Rekao sam mojoj sestri Christini, "Ne mogu više izdržati, moram malo odspavati. Moram malo odspavati, fizički sam isrpljen."

Rekla je, "Ne Ray, nemoj poklopiti! Molim te nemoj poklopiti! Drži se!"

Rekao sam, "Ne Cristina, biti ću dobro, biti ću dobro."

Rekla je, "Ne Ray, nemoj!"

"Biti ću dobro, vjeruj mi," rekao sam.

Tako, rekla je, "Ok", i poklopila.

Zaspao sam, onda mi je Sotona došao, još jednom u snu. Došao je u snu, i u tom snu sam bio dolje u prizemlju u sobi mog Sina. Sada, ovog puta bio sam na stropu spavaće sobe mog Sina i gledao prema dolje, i vidio sam smrt moga Sina. Osjetio sam..., nisam ga vidio, bilo je to tijekom dana, i njegov krevet je bio složen, ali je kuća bila ispunjena njegovom smrću. Nije postojao, otišao je. Plakao sam, i plakao, i moje srce je samo plakalo. Rekao sam sam sebi, "U što se ja uplećem? Što je radim?" i plakao sam, i probudio se.

Pa tako to je bila moja prva bitka sa Sotonom, sa Kristom pokraj mene. Još uvijek mogu osjetiti napetost, jer ne mogu uskladiti riječi. Sada znam što znače riječi, "Duhovno Ratovanje." Te riječi ne uzimam zdravo za gotovo; otad, potrošio sam dosta vremena moleći se i plačući. Osjećao sam se tako nezreo, nedostatan, i nesiguran. Moja vjera je stalno na kušnji, otkada sam prvi puta molio za moju posebnu prijateljicu tog četvrtka ujutro.

Mt. Diablo Proročanstvo.

2 . prosinca, 1990,

(sada je 6:28 ujutro, 10. Travnja, 1993., sutra je Uskršnja Nedjelja, i dokumentirati ću događaje koji su se dogodili 2. Prosinca, 1990. Mislio sam da sam ih snimio na kazetu, ali čini se da ne mogu naći snimku. Tako da ću se pokušati sjetiti svega najbolje što mogu.)

Spavao sam, i Gospodin me je probudio, i rekao, "Hoću da ideš na Mt.Diablo. Hoću da pomažeš Planinu sa uljem. Petnaest tisuća Anđela će biti tamo, i nemoj se bojati jer On je trebao svjedoke."Objavi to grupi samaca u Petak navečer."

Moja sestra i ja smo išli u Four Square Crkvu koja je imala grupu samaca Petkom navečer. Tako da sam rekao svojoj sestri o Proročanstvu; i sljedeći Petak navečer razvila se prilika za govoriti. Rekao sam Proročanstvo crkvenim samcima.

Ali Gospodin je rekao, "Nemoj im reći cijelu priču. Reci im da hoću da ljudi odu na planinu, i mole se, i da petnaest tisuća Anđela će biti tamo. To je sve. Anđeli će te voditi i štititi do Mt.Diabla, i nemoj objašnjavati nikakve druge detalje dok ne dođeš tamo."

Detalji su bili da će On preuzeti Mt.Diablo od đavla. Da je đavao imao devet mjesta na planetu koje je smio upotrebljavati, ili je bio upotrebljavao tisućama godina. Mjesta, pretpostavljam, su bila visoka mjesta. Uistinu ne znam, ali Sotona bi vodio svoje operacije iz njih. Pretpostavljam da je Mt.Diablo jedno od tih mjesta.

Rekao je, "Nemoj se brinuti tko ide. Jer Ja znam točno tko će biti tamo." Nemoj se brinuti ako jedan, dva, ili sto ljudi idu s tobom." Trebam svjedoke da svjedoče što ću Ja učiniti."

On je namjeravao protjerati đavla sa te planine. Dakle, ta planina je smještena u okrugu Contra Costa u Kaliforniji, sa istočne strane zaljeva u San Franciscu.

Kršćanski prijatelj i ja smo otkrili spomen-ploču na vrhu Mt.Diabla 1992. godine, ne kojoj je pisalo da su tamo Indijanci običavali štovati i žrtvovati već cijelih pet tisuća godina. Planina je uvijek bila povezana sa nekakvom vrstom zla. Razumio sam da je svećenik, u devetnaestom stoljeću, vidio đavla tamo na vrhu stijene, dok se molio, i od tada se zove Mt.Diablo (Đavolja Planina). Nisam baš siguran o cijeloj povijesti, ali sam dao svoje Proročanstvo grupi samaca, i izjavio da idemo tamo one sljedeće Nedjelje, i ako itko želi ići neka se susretne sa nama na crkvenom parkiralištu.

Pitao sam Gospodina, "Gdje da ju na toj planini pomažemo?"

Rekao je, "Neću ti reći. Osoba koja upravlja krovićem nad propovjedaonicom (koji služi da se glas usmjeri prema slušaocima) u Crkvi, osoba sa kojom si razgovarao prije nekoliko tjedana o Mt.Diablu, on zna točno gdje pomazati planinu. I pomaži tlo gdje god ti kaže."

Tijekom tog određenog vremena, dobijao sam razne smetnje od ljudi iz Crkve. Počeli su me gledati kao da sam lud. Mislili su da postajem čudan. Dobijao sam pozive ljudi iz crkve koji su govorili da zašutim, i da će mi očitati bukvicu, i da držim jezik za zubima o svim tim stvarima. Ono što je bilo toliko smiješno, da je to trebala biti navodno čvrsta karizmatična Four Square Crkva. Dobijao sam razne smetnje od prijatelja, ali nije me bilo briga, učinio sam što god je Gospodin rekao.

Dva dana poslije u Nedjelju, 2. Prosinca, 1990., moja sestra i ja smo otišlu u Crkvu, ne znajući tko će biti tamo, ili da li će itko biti tamo.

Gospodin je rekao, "Biti će muzike. To će biti Dan Slavlja na Nebu, i na Zemlji. Povratiti ću devet mjesta na zemlji, koja Sotona posjeduje, i upotrebljava tisućama godina. Ljudi će biti ozdravljeni tog Dana, i biti će čudesa diljem svijeta, i trebam svjedoke za taj događaj."

Tako da smo se moja sestra i ja odvezli do Crkve ne baš znajući da li mi idemo, ili da li zvučni čovjek (tonac) ide. Nisam razgovarao s njim nekoliko tjedana, i nismo znali gdje je to posebno mjesto, koje je Gospodin htio pomazati, zato jer taj mladić je bio jedina osoba koja je znala. Bojao sam se razgovarati s njim o tome zbog sve te uskomešenosti oko molitvenog puta na Mt.Diablo. Znao sam da se puno priča u našem unutarnjem prijateljskom krugu samaca u Crkvi, oko toga što ćemo raditi na Mt.Diablu. Palo mi je na pamet da je zvučni čovjek mogao čuti svo to komešanje o Mt.Diablu, i da se ne bi pojavio. Međutim, kada smo moja sestra i ja došli do Crkve nije samo znao gdje idemo, nego je nacrtao mapu, i napravio kopije za svakoga tko je htio ići.

Nazvao sam par ljudi prije Nedjeljnog puta, ali činilo se da nitko nije zaintresiran ići na planinu. Tako da je moja sestra rekla, "Možda ćemo biti samo ja i ti." Tako smo čekali, i ljudi su se počeli pojavljivati, završili smo sa deset ljudi, pet muškaraca, i pet žena. Vjerujem da su pet različitih Crkava bile zastupljene.

Gospodin je rekao, "Biti će muzika."

Ali od devet ljudi tamo, nitko nije imao ništa što je predstavljalo bilo kakvu vrstu muzike. Bilo je samo devet ljudi u početku tako da smo čekali koliko god smo mogli, i onda otišli na kraju karavane automobila. Dok smo se vozili prema izlazu crkvenog parkirališta, vidjeli smo Douga, iz grupe samaca. Moja sestra je rekla, "Zaustavi auto!, Evo Douga." Tako da smo se okrenuli i otišli nazad na crkveno parkiralište.

Stali smo pokraj Dougovog kombija i on nam je pristupio. Pitao je da li su svi otišli prema planini. Rekli smo, "Da," i da smo se vratili po njega. Pitao je da li može ići s nama. Rekli smo, "Da." Zatim je pitao je li u redu ako uzme gitaru sa sobom jer vrata na njegovom kombiju se nisu mogla zaključati, i mislio je da bi ju netko mogao ukrasti. Moja sestra i ja smo se samo međusobno pogledali, jer smo znali da je Gospodin rekao da će biti muzike. Nasmiješili smo se jedan drugome i rekli, "Pa naravno." Znao sam da je moja sestra vesela jer sve se odvijalo onako kako je Gospodin rekao; sve do muzike, i sve se to događalo pred našim očima.

Tako da smo se požurili da stignemo ostale koji su bili otišli. Svi smo dođli tamo u isto vrijeme, i zvučni čovjek je vodio nas deset gore po planinskoj stazi. Sjećam se jedne mlada dame koja je gunđala cijelo vrijeme do gore. Ponavljala je da neće napraviti sljedeći korak. Nije htjela ići dalje, i gunđala o tom i tom, i samo je nastavljala i nastavljala gunđati. Napravila je tu udaljenost tako gadljivom da je skoro razgovarala sa zvučnim čovjekom (toncem) da stanemo i pomažemo bilo koju lokaciju na planini, drugačiju od one koju je Gospodin htio.

Rekao sam zvučnom čovjeku da ide gdje god mu je Gospodin rekao čak ako je bilo gore više po stazi, što god se dogodilo. Tako je postalo loše što se tiče gunđanja, durenja, i rađenja situacije gadljivom te mlade dame da je jedna od ostalih žena stala, i hodala sporije s njom dok smo mi ostali naprijed nastavili. Gunđala je zato što je zvučni čovjek izvorno izjavio da ćemo hodati samo četvrt milje po dobro određenoj stazi, a ispostavilo se da je bilo oko dvije milje hodanja tom planinskom stazom.

Na putu prema gore nekoliko nas smo pjevali pjesme hvaljeći Boga, i Slavili dok smo hodali. Dakle, stigli smo tamo, i podijelili s njima ono što nam je Gospodin rekao o Anđelima, i svi smo dali nekakvu vrstu svjedočanstva zašto smo došli na planinu. Tada sam im rekao razloge zašto nas je Gospodin htio tamo. Da će On povratiti nazad ovu planinu. Da će biti znakova i čuda diljem cijele zemlje ovog datuma.

Objasnio sam kako je Gospodin rekao, "Kupi bočicu maslinovog ulja, i nemoj razbiti pečat dok planina neće biti pomazana. Ulje treba izliti na tlo u obliku velikog Križa u smjeru koji želi zvučni čovjek. On će znati gdje izliti ulje na tlo i njegov smjer."

Tako sa sam pitao zvučnog čovjeka, "Gdje hoćeš to?" A on je rekao, "Vjerujem da bi trebalo biti u ovom smjeru, i biti okrenuto u onom smjeru."

Zatim smo molili, i pomazali jedan drugog na čelo u ime Oca, Sina, i Duha Svetoga, uzeo sam bočicu ulja i izlio ostatak na tlo u obliku velikog Križa u smjeru koji je zvučni čovjek želio.

Potom je Gospodin rekao, "Okreni bočicu prema dolje na čelu Križa, i ostavi je tako prema dolje na tlu, i pusti da se ulje upije u tlo."

Tako da sam učinio to, i počeli smo pjevati pjesme. Zatim je zvučni čovjek rekao, "Vjerujem da bi smo trebali ići prema rubu nasipa, i gledati prema zapadu i pljeskati, zbog toge što đavao ne voli zvuk pljeskanja. Pa tako nas deset smo otišli do ruba nasipa, i počeli pljeskati, okrenuti prema onoj strani planine gdje se nalazi zaljev, i mi smo pljeskali, klicali, i zviždali. Tada je jedna od mladih dama rekla da će Gospodin dati svakome htjenja naših srdaca.

Stajali smo ondje pljeskajući u zrak, a moja sestra je počela vrištati i derati se kad smo pogledali u nebo. Rekla je da je duga na nebu. To je bilo oko dva sata, nedjeljno popodne, 2. Prosinac, 1990. Sjećam se da nisam ništa vidio osim tamnih oblaka na nebu. Nije kišilo, ali postojala je skupina tamnih oblaka na zapadnom nebu. Ali kada je moja sestra počela vikati i skakati gore-dolje svi su se uzbudili, i počeli gledati u nebo.

Ono što se pojavilo od nikuda je bila mala duga. Nije bila potpuna duga, bila je samo mala duga. Svi su gledali, i gledali, i nitko je nije mogao vidjeti osim nje. Zatim ju je netko drugi vidio. Uskoro su ju svi vidjeli. Onda su svi počeli ludjeti sa vikanjem, deranjem, i hvaljenjem Boga. Od nikuda se pojavila druga mala duga, i svi smo uistinu počeli vikati, derati se, skakati. Mi smo zapravo vidjeli čudesa na nebu. Tada se treća pojavila. Bilo je ukupno tri male duge blizu nekih oblaka dok smo gledali veće tamne oblake kako se udaljuju prema jugu. Te tri male duge su ostale nepomične na zapadnom nebu u smjeru sunca.

Nas deset smo samo početi ludovati oko te cijele stvari. Bilo je naprosto tako nevjerojatno. Svi nismo mogli vjerovati što se pojavilo od nikuda dok smo gledali u smjeru koji je pokazivao Križ, prema zapadu na rubu nasipa. Bilo je ludo, i ispunjujuće to popodne na Mt.Diablu. Svi smo bili uzbuđani jer smo vidjeli čudo, i Doug, koji je ponio gitaru, dogodilo se da je ponio i fotoaparat također. Tako da je mogao fotografirati jednu od malih duga. To nam je dalo dokaz da nismo to izmislili, i potvrdu toga što se dogodilo. Također smo se slikali svi na planini. Bilo je to čudesno popodne.

Gospodin mi je rekao, "Trebao sam svjedoke," i ponosan sam na ovu malu grupu koja je došla ovdje. Bili ste poslušni. Volim vas. Dotaknuli ste Moje Srce. Trebao sam svjedoke da svjedoče protjerivanju đavoljskih sila sa Mt.Diabla. Ista stvar će se dogoditi diljem planeta na svih devet lokacija. 2.Prosinac, 1990. će biti početak Velikog Rata na Nebu, i na Zemlji. Početak kraja je blizu. Sada je Sotona đavao neba. Jer sada nema nigdje da nasloni glavu."

Sjećam se kada smo nas deset hodali natrag do naših automobila, bila je drugačija atmosfera oko nas. Bili smo svi sretni i veseli, ali postojala je tišina, budući da smo znali što smo vidjeli i što smo doživjeli. Uistinu ne znamo što je značila izreka, "Pogledajte u nebo." I sada godinama poslije, još uvijek uistinu ne znam.

Čak nisam znao da đavao ima devet teritorijalnih mjesta za rad na planetu. Oko šest mjeseci poslije jedna je od mladih dama, koja je bila išla sa nama na Mt.Diablo, našla članak u Kršćanskom časopisu u kojem je izjavljeno da je grupa Kršćana uzela naprtnjače i otišla u australsku divljinu, i pomazala veliku đavolsku stijenu. To je bilo učinjeno tjednima poslije našeg pomazivanja Mt.Diabla. Taj članak koji je našla dao nam je još jednu potvrdu istinitosti onog što je Gospodin rekao. Možda je bilo to tjednima poslije, ali trebalo im je malo više da stignu do đavolske stijene.

To su bile samo dvije od potvrda. Također smo čuli na radijskim vijestima da su oceanske plime bile neobično visoke tog Dana, i da nisu znali zašto. Postojale su također objave na radijskim vijestima da su ljudi oko tjedan dana viđali neobična svjetla na noćnom nebu.

Znam da smo podijelili ovo iskustvo sa jednim pastorom, ali nikad nije komentirao. Od tada podijelio sam to sa drugim pastorima, ali me gledaju kao da nisam normalan. Ali mi deset ljudi koji su išli na planinu tog popodneva znamo: "Da se nešto dogodilo."

Ali sve što je Gospodin ponavljao je bilo, "Pogledajte u nebo. Pogledajte u nebo."

Tijekom tog vremena počeo sam stvarno osjećati jak pritisak od protestanske Four Square Crkve u koji sam išao. Pokazivale su mi se stvari koje nikad prije nisam vidio, i u biti pastor mi je stalno govorio, "Nema veze što vidiš ili čuješ; ti razgovaraš sa demonima. Slušaj samo mene jer ja sam tvoj duhovni autoritet." Zvučalo je kao da je stalno govorio, "Slušaj samo mene, nemoj slušati Boga," tako sam ja to razumio. "Slušaj nas jer mi znam što je najbolje za tebe."

To molitveno putovanje na planinu se dogodilo u Nedjelju, 2. Prosinca, 1990., poslije Crkve. Zatim 3. Prosinca, 1990., sljedećeg jutra u devet sati, spavao sam, i bio sam probuđen, i sljedeća stvar koju znam, moja usta su počela govoriti neobičnim jezicima. Dopustite mi da objasnim nešto ovdje, (ja) ovaj momak, u to vrijeme u njegovom životu, nije vjerovao u jezike, molitveni jezik, ili kako god hoćete nazvati to. Sjećam se da mi je jedan pastor stalno govorio da tražim jezike jer to bi mi pomoglo u što god bi mi se događalo, mjesecima prije nego što sam primio dar jezika.

Rekao sam mu, da nisam vjerovao u to, i da nisam trebao to. Ali je rekao da ja trebam to, i da snimim sve što se dogodilo jer ću možda zaboraviti to. I sada u devet sati ujutro 3.Prosinca, 1990., moja usta su počela stvarati sve vrste neobičnih zvukova. Nikad nisam tražio to. Nikad nisam molio za to. Nisam ni vjerovao u to, i sljedećih šest sati, samo sam počeo govoriti drugačijim jezicima. Snimio sam to jer taj pastor mi je rekao da vodim dnevnik, pa tako da sam držao taj džepni kazetofon do mog kreveta, jer su se događale tolike mnoge stvari, i tako brzo, nisam znao što da sljedeće očekujem.

Gospodin me samo probudio, i počeo sam govoriti u jezicima dva sata. Zatim bi me pustio da spavam dva sata, zatim On bi me probudio, i govorio bi sljedećih dva sata u jezicima. Zatim bi me pustio da spavam dva sata. Onda me probudio, i govorio bi sljedećih dva sata. To je trajalo tri dana. Nisam išao na posao. Nisam se dizao iz kreveta osim da idem na toalet, ne sjećam se da li sam uopće jeo. Ali tri dana govorio sam svim vrstama jezika. Uopće se ne mogu sjetiti koliko jezika je bilo.

Ali sam dokumentirao neke od Proročanstava koje su mi dane tog dana. Cijela stvar je bila bizarna, ali stvarna. Moj kršćanski hod je napravio još jedan korak u smjeru kojem nisam želio ići. Ne razumijem jezike. Znam da ponekad mi okrepljuju moj duh, kada me neprijatelj obori. Te stvari su naprosto nadmoćne, ali sada se zateknem u molitvi satima, i satima u jezicima. Molim više u jezicima nego što molim na engleskom. Pretpostavljam da moj duh zna što treba. Nikad nisam bio jako dobar u molitvi.

Onda se pritisak Crkve pojačao zbog Proročanstava, i Vizija, i takvih stvari.

Tada mi je Gospodin rekao, "Napiši i pošalji kopije ovog Proročanstva."

Poslije ovog zahtjeva, stvari su stvarno počele biti vruće za mene u Four Square Crkvi. Jer sam učinio to, i poslao ih gdje je On zahtjevao. Aktulana Proročanstva u jezicima počela su 3.Prosinca, 1990., dan poslije mog odlaska na Mt.Diablo, sa pet žena i četiri druga muškarca da budemo svjedoci, i da vidimo naše čudo od tri male duge.

Za mene osobno, ja znam što je istina. To je za mene, ali ostali moraju odlučiti sami. Ne znam kada će ove stvari prestati. Sjećam se da mi je pastor rekao da ponekad to traje dva ili tri dana, možda tjedan dana, ali prošlo je tri godine, i Sotonski napadi, Vizije, Proročanstva, i svakave vrste osobnih čudesa samo se nastavljaju i nastavljaju.

Sjećam se, u ljeto 1992. godine, kada su Proročanstva dolazila po dva ili četiri dnevno duhovno ratovanje je bilo tako intenzivno da sam se zatekao u neprestanoj molitvi zbog demonskih napada. Običavao sam zapečatiti moju kuću svake noći sa trnovitom živicom umočenom u Isusovu Krv. I molio sam se Gospodinu da premaže zidove i stropove sa Isusovom Krvlju. Tijekom tog vremena iznajmio sam sobu čovjeku zvanom John. Jednog određenog tjedna otišli smo na crkvenu službu sredinom tjedna. John, moj partner u molitvi, i ja smo stali u restoran da pojedemo poslije crkve i John nam je krenuo reći da se mučio spavati posljedna tri dana. Rekao je da se boji da ću se naljutiti na njega. Rekao je da je stalno vidio Krv kako izlazi iz zidova i iz njegovog novog tepiha u sobi. Uzeo bi ručnike i pokušao upiti Krv, ali nije mogao jer je napunila cijelu sobu. Morao je otići van i čekati par sati do jutra jer se bojao i mislio da ću ga natjerati da plati štetu za novi tepih, ali Krv bi bila nestala ujutro.

Sjećam se da sam gledao u mog molitvenog partnera i mislio na moju noćnu uvodnu molitvu i po njegovom pogledu, znao sam da misli istu stvar. Kasnije je John podijelo sa mnom da je doživio ostale duhovne stvari u prošlosti, jednom je bilo kada je njegova žena skoro umrla. Bio sam zapanjen jer to je bilo prvi puta ikada da sam čuo nekoga da je vidio kako se pojavljuje točno takva vrsta molitve pred njihovim očima.

Primjeri ostalih stvari koje su se dogodile:

1. Doživio sam prometnu nesreću u kojoj je moj auto bio teško udaren u stranu i ništa se nije dogodilo mom autu.

2. Molio sam se za bunar i tjedan kasnije se zemlja zatresla bez upozorenja, i voda je poplavila moje stražnje dvorište iz nekog nepoznatog izvora vode, u ljeti tijekom suše u cijeloj državi, i poduzeće za vodu je analiziralo to i izjavilo da to nije bilo njihov.

3. Novac dolazi u pravo vrijeme, i na pravo mjesto.

4. Ljudi pomažu sa opremom i znanjem.

5. Zaposlenici u pošti plaćaju za poštarinu, za pošiljke Proročanstava, i tako mnogo ostalih nazabilježenih stvari su se dogodile, koje ne mogu objasniti.

Napadi Crkvenih vođa, starih prijatelja, čak i članova obitelji. Hodajući sam. i osjećajući se sam, iako postoje mnogi ljudi koji se zauzimaju za mene, čak ljudi koje čak ni ne poznam, cijela ta stvar mi se čini jako čudna.

Dodana napomena: Od deset ljudi koji su išli na planinu, zbog progona Crkve i reakcije Crkve na Proročanstva, pet od deset ljudi koji su išli na planinu ogradili su se do mene.

Budući da glavni pastor je zapravo počeo lagati, govoreći stvari o meni koje su nisu bile istinite bez otkrivanja mog imena. Jedne Nedjelje pomoćnici pastora su me okružili, i rekli mi da me neće pustiti u crkvu ako se ne podredim autoritetu glavnog pastora, i da držim jezik za zubima. Glavni pastor me čak pokušao uhititi u jednom trenutku u domu crkvenih članova.

To je moja priča. Čitajte Proročanstva, Raspoznajte, i Prosudite, i Molite, i Molite da vam Gospodin otkrije Istinu, jer to nije moja Riječ. Nemam ja mozga složiti to sve zajedno jer je previše toga došlo prebrzo, i uistinu ne mogu pisati jako dobro. Pretpostavljam da je to sve, Bog vas blagoslovio.

 


Ovo je fotografija jedne od tri duge 2. Prosinca, 1990.

 


e-mail: Ray@prophecy.org
Za pomoći financirati ovu službu Pritisnite ovdje Make payments with PayPal - it's fast, free  and secure!  

ili pišite na: Raymond Aguilera, PO Box 20517, El Sobrante, CA. 94820-0517, USA.

Za naručiti Knjige Proročanstava (engleski) Pritisnite na Knjigu

Copyright © 1989-2001, Raymond Aguilera, Prophecy.org (sm) Sva Prava Pridržana


Početna stranica